Uđite u POMeCA
Veliki i mali
Čim prijeđete preko praga, s vaše desne strane, djeca će se moći zabaviti Gađanjem; ako pogode Chrisa Burdena u prsa dobit će na dar prekrasne balončiće u obliku dirižabla Goodyear. U blizini Up and down (Oldenburgova rupca) moći ćete promatrati spektakularne akrobacije u unutrašnjosti divovske Rampe za sklizanje (Richard Serra) ili ćete, bez toliko uzbuđenja, moći igrati Twister u obližnjem malom parku (Pollock). Nakon kupovanja karte po sniženoj cijeni (Mr. Warhol) obitelj će moći izabrati između opuštanja vožnjom u izvanrednom panoramskom (biciklističkom) kotaču, uživajući u pogledu na cijelu POMeCA (Duchamp), i uzbudljive Električne "brdsko-dolinske" željeznice (Sol Le Witt). Za djecu nisu prikladni Tunel ljubavi (Acconci se masturbira pod lažnim podom), Mc Donalds, koji služi kao crkva za vječno i simboličko drugo vjenčanje između Jeffa Koonsa i Ciccioline), te susjedna struktura, gdje Ulay i Marina Abramović udaljeni svega nekoliko centimetara, na pragu goli dočekuju publiku.

Otkrijte POMeCA
Work in progress, kojem se djela dodaju - praktički i imaginarno – iz dana u dan, u potencijalnoj beskonačnoj i rekurzivnoj progresiji, koja ga dematerijalizira i pretvara u nevjerojatni i nadrealni moto perpetuo, u kojemu De Dominicis napokon uspijeva stvoriti kvadrate bacajući kamenje u jezerce (koje Marc Dion istog časa skuplja i katalogizira), Beuys se beskonačno umnožava (zamjenjujući vrtlare) kako bi bolje upravljao zelenim površinama, a Schneider je odlučio sagraditi svoju posljednju kuću te u njoj stanovati.
Upozoravamo publiku da je zabranjen ulaz u Malu električnu centralu, u kojoj su dva čuvara bila prisiljena napajati dinamom cijeli kompleks pedalirajući na dva bicikla. Čini se da se za to trebao pobrinuti Cattelan...

Emotivna napetost. Formalna elegancija. I pokušaj uvlačenja
To su najautentičnije i najkonotativnije osobine hipersenzibilnih struktura Dragane Sapanjoš, djela koja u dodiru izvanjskim traže način da pobjegnu od svog krutog, zapečaćenog, polumonumentalnog oblika, ali iznad svega, kao što sugeriraju fizičke natuknice, djela koje traže pogled publike iz nužnosti, "jer bi odsutnost izazvala urušavanje". Nije slučajno što je gledatelj uvijek "materijal" u poetici i konstruktivnoj logici te mlade umjetnice. Dovoljno je pomisliti na "Sim" (2003.), amblematski rad u kojem zagušljiva i elegantna struktura obavija 700 apotekarskih ampula koje sadrže, analitički katalogizirane, mirise gotovo svih ljudi koje je umjetnica upoznala. Emotivna napetost. Formalna elegancija. I pokušaj uvlačenja. Gledatelj naime postaje dio djela – znojeći se pod toplinom svjetala projekta. Ili, na primjer, "Hcl", tunel u kojem snažna lepeza zabljeskuje i privlači dezorijentiranog gledatelja, ili "You can find me if you want me in the garden", ekstatični tobogan na kojem gledatelj biva podvrgnut analizi s pomoću brojača otkucaja srca, dok se (zaigran i uznemiren) spušta s njegove strukture. Izvanredno plodna umjetnica (uzme li se u obzir da proizvodi vlastoručno sva svoja djela "čekićem i odvijačem"), Sapanjoš zaodijeva svako svoje djelo ljupkošću i dvosmislenošću u stalnoj potrazi za savršenim detaljem. Kao u "The security from the object" (2004.), impozantnom stupu koji, krcat viktorijanskim ostacima – tako rafiniran i elegantan – očajnički traži kontakt da bi zatim implodirao u uznemirujući životinjski krik. "(In circle)" je međutim zakrivljena videoprojekcija u kojoj ugledna gospoda-sjene izgovaraju uznemirujuće ljubavne izjave, poput sablasti savjesti (ili svijesti?); ili "e. doc", u kojem bešumni zid prisluškuje zvukove okoline i izbacuje ih iskrivljene i mračne, kao da ih je metabolizirao.
Umjetnica (iznova) izlaže u Galeriji Rigo u Novigradu svoj posljednji i najsloženiji projekt koji je još uvijek u fazi širenja. Akronim naziva Park of Modern & Contemporary Art POMeCA jest djelo što se stalno iznova definira i koje koristi najrazličitije i komplementarne medije. Postupno obogaćeno fotografijama, instalacijama i performancama, projekt diše, posredstvom mise en scene apsurda, gradeći lucidno i ludički ne-moguće mjesto, smješteno u nezbiljsku zbilju ili, obrnuto, u sustav umjetnosti. Ali kao u cijeloj svojoj poetici, hoće li nas Dragana Sapanjoš, ovaj puta zaštićena od svake sumnje, ovim (naizgled) naivnim mitopoiesisom, još jednom uvući u svoj zagonetni ekosustav?
Čitatelj ili gledatelj je upozoren.
Luca Bertini