Pri susretu s umjetničkim djelom Kristiana Kožula nazvanim "Nevjesta" ono što odmah upada u oči jest činjenica da autor u njemu preoblikuje jednu povijesno gledajući dugo prisutnu formu prezentacije ljudskoga lika, a to je bista. Ova vrsta skulpturalnoga portretnog prikaza provlači se kroz povijest u brojnim varijantama, s većim ili manjim realističkim tendencijama te u kanonima određenima vremenom sve do današnjih dana, a njezina je najbitnija i konstantna karakteristika neovisno o načinima prikazivanja zasigurno simbolika impostacije određenoga lika i njegovog percipiranja u određenome društvenom okružju u vidu izdvajanja i postavljanja na postolje, na pijedestal, na uzvišeno. Pri tome postolje, kao i kod spomeničke plastike, najčešće zadržava autonomiju vlastite forme i vizualno biva subordinirano glavnom, dominantnom prikazu onoga što se na postolju nalazi, no simbolički ostaje vrlo bitno na razini akcentiranja veze prikazanog s određenim prostorno-vremenskim kontekstom.
Pri izradi "Nevjeste" Kožul kao i kod ranije izlaganih radova koristi gotove, industrijski izrađene predmete. Konstruktivni element - lutka prekrivena je raskošnom opremom karakterističnom za obred vjenčanja, na koju su bogato aplicirani koloristički ujednačeni tradicionalni ukrasi poput čipke, veza ili perli, u bijeloj boji (boji nevinosti) sa zlatnim akcentima (simbol čistoće). No, samo lice mladenke prekriveno je identično izrađenom i ukrašenom neprozirnom maskom koja je u razini usta zatvorena patentnim zatvaračem, a ukrasi cjelokupne fizionomije isprepliću se s obilatom količinom lanaca učvršćenih za postament i ovratje s vodilicom. Možemo uvidjeti da "Nevjesta", neidentificirani ženski lik čija je osobnost, individualna fizionomija lica zakrabuljena maskom, preuzima spomenute ranije navedene, historijske karakteristike biste samo u osnovnim crtama. Naime, ovdje je postament jednako važan a ne subordinirani dio djela; štoviše, on je apsorbiran u djelo samo formalnom izradom te obradom površine, kao i jednakovrijednim udjelom u oblikovanju autonomnog označitelja određene umjetničke ideje, koncepta (što u opisu modernoga plastičkog umjetničkog oblikovanja navodi i R. Krauss), s protežnošću simbolike na cjelokupan prikaz. Kroz sputanost anonimnog ženskog lika - rodne predodžbe konstruirane određenim vizualnim znakovima - u S/M opremu mimikriranu u opremu karakterističnu za crkveni obred vjenčanja, umjetnik progovara o čvrstoj dominaciji tradicionalnih institucija u vlastitoj sredini, konkretno o instituciji braka koja je po Foucaultu istovremeno i "privatni ugovor" u kojemu dominira moć muškog roda i javna ustanova koju definiraju zakonske mjere, te je ona na taj način istovremeno pod dvostrukim nadzorom: onog državnog aparata i religije. Serija crteža izloženih uz "Nevjestu", izrađenih preciznim i tankim potezima olovke, svoje izvorište ponovo traži u prošlosti, ovaj put u motivici renesansnih dekoracija određenih naglašenom simetrijom. Girlande sačinjene od isprepletenih cvjetova ljiljana (nevinost) i prikaza lisica (sputanost, ne - sloboda) rekapituliraju problematiku sadržanu u skulpturi i ovdje podcrtanu tenzijom koja proizlazi iz kontrastnih elemenata cjeline i statičnosti njihovih simetričnih odnosa.
Često recikliranje povijesno-umjetničkog nasljeđa, zatim minucioznost izrade i "snažna koncentracija na objekt kao umjetnički medij", prepoznatljiv spektar materijala, kromatika i način apliciranja materijala po principu adicije nekoliko grupa istovjetnih elemenata i njegove transformacije u cjelinu rezultira monumentalnošću i vizualnom dominacijom Kožulovih objekata na svim dosadašnjim autorovim izložbama. Navedene karakteristike istaknule su Kožulov rad i na grupnim izložbama, kao npr. na 7. trijenalu hrvatskog kiparstva (2003.), gdje je ciklus ready made radova pod nazivom "Discoware", niz originalnih invalidskih pomagala transformiranih gusto apliciranim stakalcima u glamurozne "votivne predmete za istjerivanje zloduha društvene zbilje" plijenio pažnju stručne i šire javnosti.
Usprkos afirmaciji objekta kao umjetničkog medija, Kožulovi su radovi često integralni dio umjetničkih ambijenata koje autor, kao i u slučaju "Nevjeste", nastoji upotpuniti tematski i stilski korespondirajućim artefaktima na zidu, u mediju grafike ili fotografije, dakle oko centralnog fokusa on nastoji stvoriti intermedijski umjetnički doživljaj. Tako na izložbi "Gozba" (Galerija VN, Zagreb, 2003.) umjetnik polazeći od motiva hrane i konzumacije u realnosti, ali i na simboličkoj razini, od kostiju - ostataka gozbe, izrađuje u tradicionalnim formama relikvija vlastite interpretacije ovih predmeta religijskog štovanja, ironizirajući lokalnu i širu materijalističku (dez)orijentaciju u društvu, te ih veže s fotografijama nasmijanih ljudi iz svog okružja koje su izrađene na keramici, u vidu uobičajenih portreta na grobnicama. "Cornucopia" ime je sljedeće Kožulove samostalne izložbe, održane 2003. godine u Galeriji Miroslav Kraljević, na kojoj umjetnik ponovo problematizirajući diktat materijalizma i iskrivljene kriterije percipiranja društvenih i individualnih vrijednosti u vlastitoj sredini izrađuje velike keramičke rogove obilja, koji su usprkos svojoj raskošno izrađenoj površini čvrsto zatvoreni, nedostupnog sadržaja te korespondiraju s kompjuterskim grafikama - horror vacui prikazima bakanalija pred kojima kao i u slučaju objekata ostajemo izolirani, uskraćeni, svedeni isključivo na ulogu voajera.
U serijama objekata pod nazivima "Tease" (2003.) ili "Sado mazo" (2004.) možemo iščitati autorovu širu kritiku sputanosti individue tradicionalnim socijalnim konsenzusima na području seksualnosti, odnosno umjetničku interpretaciju konstitucije pojedinaca odnosima moći, "u kojima seksualnost nije najprigušeniji element, već prije jedan od onih koji je obdaren najvećom instrumentalnošću…" Jedan od osnovnih poriva u umjetnosti koja se bavi prisustvom seksualnosti u reprezentaciji jest izložiti postojeću fiksiranu prirodu seksualnog identiteta kao fantazije, te istodobno uzdrmati, iskriviti vizualno polje pred našim očima" Kožul tako u ciklusu "Tease" preoblikuje uobičajeni gradivni repertoar seksualnih fantazija iz sex shopova (cipele, perike, dijelove odjeće) pomoću čavala i žileta, pretvarajući ih u suvremena inkvizicijska sredstva, uzroke tjelesne i psihičke boli, kao što su u "Sado- mazo" ciklusu u minijaturne sprave za mučenje, izrađene od crne kože i metalnih aplikacija, transformirana dječja pomagala iz djetinjstva poput kolijevki, stolića za jelo ili dječjih krevetića.
Upravo ovakvim otkrivanjem i preobrazbom svakodnevnih pronađenih predmeta koji su umjetničkim intervencijama postavljeni u novi, neočekivani kontekst, dešava se i intrigantna preobrazba njihovih prvobitnih značenja. Kožulovi radovi općenito bi se mogli opisati kao umjetnički komentari izgrađeni na temelju aktivne opservacije specifičnih lokalnih socio-kulturalnih fenomena, ali i onih općih društvenih konsenzusa i kodova koji u današnje doba podliježu ako ne potpunoj teorijskoj i praktičnoj reviziji, onda barem kritičkom promišljanju i angažiranijem (umjetničkom) djelovanju. Oni su istovremeno i duhovita igra i britki komentar vremena, otvoreni dijalogu, uvažavanju, reagiranju, no nikako ravnodušju.
Željka Himbele