Maurizio Mochetti: Prostor umjetnosti
Postoji jaz između prostora koji nazivam ekonomskim i koji je napravljen za neku praktičnu, utilitarnu namjenu te prostora umjetnosti; jer umjetnost nema prostora. Ni muzej nije prostor umjetnosti jer se zapravo nije uzimalo u obzir što će ići u nj: trebalo bi prvo znati što ide u nj… a uvijek nailazimo na prostore koji već nose značenje.
Prostor zapravo ne postoji: umjetničko djelo prostor stvara, ne ispunja ga. Postoje stanoviti prostori koje je jednostavnije ostvariti i drugi koji u većoj mjeri sputavaju: djelo biram kako bih stvorio ravnotežu s prostorom tako da ga dekodificiram od značenja koje bi imao u svojem uobičajenom stanju.
Prostor je mjera spoznaje, beskonačan je; on je poput zračnog balona na napuhavanje koji se širi postupno kako napredujemo u spoznaji. Kraja nema, prostor dopire dokle dopiremo mi, a umjetničko djelo, budući da treba stvoriti beskonačan prostor, nema dimenzija.
Radim sa svjetlom od šezdesetih godina i počeo sam se koristiti laserskim svjetlom veoma kasno, od 1981. Za mene laser nema veći značaj od prirodnog ili umjetnog svjetla; ne dajem dakle tehnološko prvenstvo jednome ili drugome. Počeo sam se koristiti laserskim svjetlom kad sam shvatio da mi ono dopušta da svoju ideju ostvarim na precizniji način, omogućivši mi da radim na beskonačnosti.
Vrijeme je usko vezano uz prostor; naime, ne postoji vrijeme bez prostora i obratno. Umjetnost se ne može držati ekonomskog pojma vremena, jer je umjetnost antiekonomska.
Kad u svojem radu upotrebljavam brzinu, biram vrijeme koje nazivam antiekonomskim, to jest na granici naše podnošljivosti, poštujući i misleći da promatrač ima različit, ekonomski pojam vremena zbog čega, kad kani odustati, ja prestajem. Riječju, vrijeme je granica podnošljivosti; stoga mi je beskorisno vrijeme, što ga gledatelj ustupa badava, dano iz prijateljstva, ljubavi, naklonosti, strasti… a to je neekonomski pojam.
Umjetnost je spoznaja, ne dekoracija sama sebi svrhom. Nemam što izraziti, ja sam promatrač svojeg vlastitog umjetničkog djela.
Umjetnost je ideja, ne predmet; i kao umjetnik najprikladnijim instrumentima pokušavam analizirati valjanost svoje intuicije, upravo kao što znanstvenik provjerava valjanost neke teorije.
Umjetničko je djelo poput dijamanta sačinjenog od bezbrojnih ploha, dok ne stignemo na granicu kugle: što je mnogoplošnija, ona je veća. Iščitavanja su djela mnogostruka, kao facete dijamanta, i sve su istinite i sve su lažne.
Ne postoji jedna istina; postoji moje istraživanje: jer kugla je sazdana od beskrajno mnogo istina, ne od jedne. Ne želim ostaviti traga, jer sve je dinamično: umjetnost je vitalna činjenica; u nekonstruktivnu je svijetu umjetnost jedina ta koja nudi nove ili u svakom slučaju drugačije modele života. Kao vitalan čin, moramo uvijek biti spremni ostaviti sve iza sebe i svaki put proživjeti iskustvo na drugačiji i nov način.
To je razlog zašto nikad ne zadržavam svoja djela, koja bivaju stalno iznova stvorena i ponovno proživljena te su uvijek različita; jer prostor se mijenja, a mijenja se i tehnologija. Tehnološki mi razvoj omogućuje da ostvarim različite inačice iste ideje, s rastućom preciznošću i sve bliže ideji samoj; u tom je smislu umjetničko djelo usavršivo.
Godine 1968. stvorio sam djelo Sfera Avional: točku u naizgled vječnom naizmjeničnom okomitom pokretu. Doduše, Sfera Avional mogla se stvoriti i u kameno doba: lijana i čovjek koji povlači lijanu puštajući kamen da klizi. Sutra kugli neće više trebati ni nit jer će biti gravitacijska i tako dalje u beskonačnost, sve dok kugla ne postane majušna točka koja će dovijeka ići gore-dolje između Zemlje i Mjeseca.