|
ivan picelj gospodin u umjetnosti pa se tako zbog njega i još malo koga drugoga za zagreb može reći da je pariz istoka. a u parizu, davnih godina kada je život bio upravo oprečan trenutnoj širećoj globalizaciji masa i proizvoda, ivan picelj bio je (i još uvijek je) čovjek istoka. i to po štedjivosti i otmjenosti poteza, po umjerenosti i uglađenosti u postupcima, po zadovoljstvu učenja i podučavanja, po istančanoj i tankoćutnoj kulturi, po dostojanstvu postojanja: te nezamjenljive ljudske odrednice formirane su i pretočene u genetske, u najboljoj mitteleuropi. mitteleuropi koja se proteže po priobalju dunava od izvora u njemačkoj do gradova znakovitih i za našu umjetnost kao ulm, ingolstadt, beč, bratislava, budimpešta, peć (koliko vidljivih tragova još danas u tim gradovima) sve do doline vuke (u hrvatskoj koje je zagreb prijestolnica) gdje je vukovar uništen samo zato što je ondje prije 5000 godina stvoren onaj neophodni izraz koji je žarišno pismo uljudbe; uništen rukom onoga koji je samo želio izbrisati svaki trag prošlosti, zasigurno ne u svrhu stvaranja neke nove budućnosti. picelj je čovjek avangarde, one inteligentne i nikad destruktivne (kakve su druge 'avangarde' i suviše lako postale), već uvijek snažno konstruktivne. jedan put, njegov, kojemu su korijeni u davnini, poput onih zemljinih (i ne mogu a da ne pomislim na djevičanske otoke, iz drugog svemira, dalmacije) prijenos čestica što se oblikuju i pronalaze svoj razlog postojanja zahvaljujući drugima. ivan picelj u onim mjestima gdje je bila rođena grupa zenith čini s bernardom bernardijem, zdravkom bregovcem, zvonimirom radićem, božidarom rašicom, vjenceslavom richterom, aleksandrom srnecom i vladimirom zarahovićem grupu exat 51 koja će, desetak godina poslije, po mnogo čemu postati osnova na kojoj će moći prirodno proklijati sjeme što ga je donio almir mavinger učinivši od njega međunarodni pokret 'nove tendencije'. pokret iznimno inovativan, kako po tome što je promovirao, u okviru umjetnosti vizualnog istraživanja značajan broj apsolutnih plastičnih rukopisa – čak međusobno vrlo različitih premda iznjedrenih iz iste ideje - tako po svojim početnim ideološkim principima koji ne bi bila mogla naći bolje mjesto za razvoj od onog zagreba 60-tih godina koji je imao ideje i težnje bliske našima ili, bolje rečeno, naše su bile čak vrlo bliske onima tadašnje istočne europe. ivana picelja sreo sam za vrijeme one prve izložbe u zagrebačkoj gradskoj galeriji (ja sam istodobno imao svoju prvu izložbu u maloj galeriji u ljubljani). za mene je on bio jedna od temeljnih osoba za sve one spoznajne radnje, susrete i ostvarenja koja su stasala iz našeg prijateljstva i koja još uvijek žive sad već u luku od gotovo polovice stoljeća: stvari velike ili male, duhovne ili praktične no uvijek usmjerene pozitivno prema novome. sve uvijek usmjereno konkretizaciji ideja i naše misli. ivan picelj i ja danas smo još uvijek kao u počecima, uvijek s nekim novim planom zbog kojega se iznova srećemo kako bismo ga ostvarili. kad se zajedno stari ne primjećuje se ni vlastita dob niti trag što ga je vrijeme ostavilo na nama. možda se i ivanu picelju događa isto što se i meni događa, ne pogledam li se u zrcalo, a to je da se pitam, misleći na to koliko bi još stvari evolutivnih i pozitivnih bilo za napraviti, 'što ću raditi kad odrastem?' premda vjerujem da to što smo učinili i što još uvijek radimo izaziva vrtoglavicu. getulio alviani, svibanj 2006.
|
|