Današnje digitalno doba stvorilo je tehničke pretpostavke koje omogućuju da se na osnovi zajedničkog koda koncipiraju, obrađuju, pohranjuju i prikazuju djela s dosad odvojenih područja umjetničke proizvodnje. Umjetnička nastojanja kreću se uvijek na samom rubu raspoloživih tehnologija. Granice mogućega postale su znatno otvorenije, a zajedno s tim budi se ponovno i čežnja za Gesamtkunstwerkom, sveobuhvatnim umjetničkim djelom. S druge pak strane prijeti opasnost od nasumičnosti, povezivanja svega sa svačime, od "bijelog šuma", besmislenosti informacijskog preteka. Ali na obzoru se isto tako pomaljaju nove vrste diskursa, novi radni postupci i načini interakcije, koje su medijski euforičari najavili još prije više godina. Nastaju mješoviti umjetnički oblici koje obuhvaća pojam cross-over.
Između sfera likovne umjetnosti, tehničke inovacije i eksperimentalne glazbe uvijek su postojali tajni kanali. Koliko god njihovi izražajni oblici pri površnom promatranju bili različiti, oni su ipak varijacije refleksije o jednoj te istoj zbilji. Sinestezije, odnosi među medijima oduvijek su zanimali znanstvenike i umjetnike, a početkom prošloga stoljeća bilo je mnogo pokušaja da se povežu različiti mediji, kao primjerice u Bauhausovu kazalištu. Likovni pokreti šezdesetih godina, kao što su fluxus, happening i expanded cinema, istražili su nove pristupe, a kombinacije slike i glazbe postale su veoma popularne najkasnije s pojavom glazbenih spotova početkom osamdesetih godina. Ako se pritom ostavi po strani pitanje njihove smislenosti. Povijest ne prolazi mimo nas bez traga, nego je "sve što nastaje dio društvenoga životnog procesa, posljedica stanovitih činjenica i opet utječe na nastajuće namjere. Na temelju toga što nastaje stvara se ideologija, određen način promatranja, stvara se tumačenje i odnos koji zatim povratno ozračuju nastajuće" (Laszlo Moholy-Nagy).
Paralelna shvaćanja došla su do izražaja i na području glazbe, što pokazuje primjer Arnolda Schönberga, koji je u vezi s (neostvarenim) projektom filma prema njegovoj drami "Sretna ruka" napisao svojem nakladniku Hertzki: "Kao što glazba nikada ne tegli sa sobom neki smisao, barem ne u svojoj pojavnosti, premda ga ima po svojoj biti, tako i to treba samo zvučati za oko, a što se mene tiče, neka svatko pritom misli i osjeća nešto slično kao kad sluša glazbu."
Turbulencije što su nastale otkako se umjetnost prije 100 godina dinamizirala odjekuju sve do danas. Bit će zanimljivo promatrati kako će se slika i zvuk budućnosti postupno pretvarati iz zatvorenog jedinstva u modularne parametre kojima promatrač/korisnik može upravljati i po volji ih mijenjati. Audiovizualni podaci neće u budućnosti zacijelo sadržavati i prenositi cjelokupnu informaciju, nego još samo njezine definicije, vektore i koordinate, koji će se pomoću procesora ponovno pretvarati u sliku i zvuk. Ali stoj! Zar to ne zvuči poput sveobuhvatne notacije jedne buduće optofonetike? (Heiko Daxl / Ingeborg Fülepp)
Organizacija:
Jerica Ziherl, Galerija RIGO Novigrad / Cittanova (HR), Prof. Dr. Nikša Gligo, University of Zagreb, Music Academy (HR), Ingeborg Fülepp / Heiko Daxl, www.mediainmotion.de (HR/D)
Sudionici:
Đanino Božić (HR), Tomislav Brajnović (HR), Željko Kipke (HR), Noam Braslavsky (D/IZ), Heiko Daxl (D), Matija Debeljuh (HR), Maurizio Ferlin (HR), Vlatko Čerić (HR), Alen Floričić (HR), Ingeborg Fülepp (HR/D), Nikša Gligo (HR), Marko Košnik (SLO), Dubravko Kuhta (HR), Andreja Kulunčić (HR), Rolf Külz-Mackenzie (D), Walter Lenertz (D), Antal Lux (D/H), Mona Mur (D), Jan-Peter E.R. Sonntag (D)
Video:
download [58 MB]
Ostale informacije:
www.mediascape.info/seiten/2006/novigrad_06.htm