O slikama Renate Kasper
U različitim cjelinama svoje izložbe Colour Vibrations Renate Kasper bavi se bojama jednake svjetloće, to jest bojama koje sadrže jednaku količinu bijele. Pojedine boje, kao na primjer crvena i ružičasta u ciklusu Crta trenutka (Momentlinie), nalaze se u takvom odnosu da se među njima uspostavlja neka vrsta kolorističkog dijaloga. Boje se još jedva mogu razabrati svaka za sebe, jer jedna definira drugu. Još nas je Matisse naučio da se neka boja mijenja čim se nađe pokraj neke druge. Crvena pokraj ružičaste ne djeluje jednako kao crvena pokraj zelene. Stječe se dojam da boja ovisno o tome mijenja ton, da postaje tamnija ili svjetlija, snažnija ili blaža, čak glasnija ili tiša. Svaka boja sadrži djelić tona one susjedne, jer boja je također protežnost. No ona istodobno sadrži i svoju komplementarnu boju, koju naše oko automatski priziva kako bi se uspostavila ravnoteža. Slike renate Kasper posvjedočuju nam da boju nikada ne vidimo kao ono što ona uistinu jest. Boja postaje relativno sredstvo umjetnosti. Jedna te ista boja može se iščitati na bezbroj načina.
Ciklus YALA ujedno je potraga za kvalitetom boje, a također igra njezinom težinom. Kvantiteta i kvaliteta uspostavljaju ravnotežu. Jednakom svjetloćom umjetnica daje jednaku važnost pozitivu i negativu; čini se kao da se njihovi oblici i međe rastvaraju u promatračevu oku. U tim slikama nema smetnji. Prikazane pravilnosti ljudsko su djelo, one tek približno postoje u prirodi, kao primjerice u kristalu soli. Te pravilnosti kontrastiraju sa zamršenostima izvanjskog svijeta. Posrijedi su zakoni i poreci koji su ovdje prikazani uz pomoć geometrijskih oblika i koji se ne mogu odvojiti od osjetilnosti. To se zorno dočarava pomoću struktura prožetih svjetlom boje. Na taj način nastaje prijepor između apsolutnoga i relativnoga. Apsolutnost geometrijskog oblika rastvara se u svjetlu boje. Sigurnost se razbija u istom trenutku u kojemu nastaje. Oko se ne može snaći u strukturi, pa se isprva jasan sklop poljulja (aporija).
Ovdje su prikazane slike opažanja. Odnos između promatrača i slike mijenja se ovisno o prostoru, svjetlu i boji. Neposredno opažanje koncentrat je sadašnjosti. Ono što se neposredno opaža daje poticaj mišljenju. Svaki je tren početak koji nas navodi da nanovo promotrimo stvari na koje smo navikli.
Ono što je u naše današnje doba potrebno za jasno opažanje jest disciplina i senzualnost. Disciplina se očituje u jasnom geometrijskom sklopu, a senzualnost u boji. Bit dolazi do izražaja u prikazu jednostavnoga, a na taj se način omogućuje opažanje nevidljivoga. I svaka slika predstavlja malu molitvu.
Ulrike Neuhuys, Pariz

biografija
1939. prvi koraci u Speyeru
1961. prve predmetne slike Studij kod Hansa Meybodena, Karlsruhe/ Freiburg
1974. prvi eksperimenti s bojom i prostorom prema prirodi Studij kod Hansa Holländera, Aachen
1982. prvi eksperimenti sa slikarstvom i glazbom
1984. prvi strukturalni sustavi Studij kod Almira Mavigniera, Hamburg
1990. prve samoslične strukture s bojama jednake svjetloće
1997. prve linearne strukture
2003. preve prostorne razdiobe
2004. prvi knjižni objekti
2005. prvi projekti s bjelinom: diferencije