Razgovor s Noamom Chomskim vodila je Sniježana Matejčić, lipanj 2005.
S. M: "Postoje Papa, Dalaj Lama, i – Chomsky." Tako je objasnio moj prijatelj nekome tko nije znao tko je Chomsky. Neki za vas kažu da ste guru, prorok, ali vi ste jednom rekli da ne želite ljude uvjeravati, nego pomoći im da oni sami sebe uvjere u nešto. Ne želim vam postaviti pitanje na koje će odgovor biti da ste lingvist, profesor, znanstvenik. Mene zanima što vi mislite, koja je vaša misija na svijetu?
CHOMSKY: Ne znam ljude koji bi bili tako veličanstveni da bi imali misiju na svijetu. Ja to svakako nisam. Nije mi poznata druga misija do misija da se bude časna osoba, da se iz sebe izvuče ono najbolje. S te polazišne točke misija može krenuti u mnogim smjerovima. Što se profesije tiče, kad bih imao imalo dara, silno bih volio biti vrstan stolar. Nažalost, nemam taj dar, pa se bavim onim što mi je nekako prirodno nadošlo. Čovjek kao ljudsko biće ima "misiju", ako smijemo rabiti tako prenapuhanu riječ, pokušati potaknuti, ohrabriti ljude da razumiju svijet u kojemu žive i da djeluju tako da od njega naprave bolje mjesto za život. A i boljega sebe.
S. M: Za sebe kažete da ste anarhistički mislilac, govorite o odgovornosti intelektualaca i intelektualnih elita. Kako biste definirali intelektualca?
CHOMSKY: Ne definiram ga. Intelektualci su ono što zovemo ljudima koji imaju povlasticu (vrijeme, resurse, obrazovanost...) da misle, koji žele misliti, promišljati, analizirati, ući u interakciju s drugima kad je riječ o pitanjima važnima za ljude. Neki najveći intelektualci ili kulturnjaci među onima koje ja poznajem, nisu niti studirali. Jedan je primjerice alatničar. Drugi je, naprimjer, prodavač novina čiji je akademski život završio u četvrtom razredu osnovne škole, kad je imao deset godina. S druge strane, poznajem iznimno cijenjene intelektualce čiji intelektualni dosezi jedva da nadmašuju kancelarijsku razinu i misaonu podređenost moći. Intelektualci jednostavno nisu baš korisna kategorija pa je ja niti ne pokušavam definirati. Što se tiče "odgovornih intelektualaca", riječ je o ljudima koji se koriste tom srećom da su "intelektualci" tako da to zaslužuje određeno poštovanje. Elite pak, zvale se one ili ne zvale "intelektualnima", imaju neobičnu moć i povlastice. U tome nema ničega dubokoga. Ja sebe ne zovem "anarhističkim misliocem", premda osjećam da su glavna načela anarhizma, kako ih ja razumijem (i kako sam ih pokušao objasniti), primjerene opće smjernice za častan život i časno djelovanje.
S. M: Ako je glavna uloga intelektualca da govori istinu ciljanoj publici, najbolje što to on ili ona mogu, kako onda definirati istinu, kako izabrati važna pitanja i kako izabrati publiku? Nije li istina da su žene općenito još diskriminirane, ili da nisu važna tema jer baš i ne čujemo intelektualce da o toj temi tako često govore kao o nekim drugim temama?
CHOMSKY: Kad sam o tome pisao, izrekao sam to ponešto drugačije. Ako mogu sebe citirati: "Čovjek treba tragati za publikom kojoj je stalo - i štoviše (a to je vrlo važno), ne treba je gledati kao puku publiku, nego kao zajednicu koja ima zajednički interes, zajednicu u kojoj se čovjek nada konstruktivno sudjelovati. Ne bismo trebali govoriti nekome, nego razgovarati. To je druga narav svakoga dobrog učitelja, a trebala bi biti i svakoga pisca i svakoga intelektualca."
Što se tiče izbora važnih pitanja, tu čovjek traga prema vlastitim mjerilima. Ja sam pokušao objasniti svoja. Drugi se ne moraju sa mnom slagati, no ja bih volio čuti zašto se ne slažu i možda čak i promijeniti svoje subjektivne prosudbe. Nitko nije ozbiljno pokušao odrediti što je to "istina". Zapravo, čak i nije jasno ima li se tu što odrediti. U filozofskoj literaturi postoji "deflacijska teorija" prema kojoj ne možemo ništa više nego reći "...istinito je ako i samo ako..." Tako je "snijeg bijel", ako je i samo ako je snijeg bijel. A tu se vraćamo na zanimljiv problem: je li snijeg bijel?
Ima li diskriminacije žena? Nedvojbeno ima. Jedno je od velikih postignuća aktivizma iz šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća i nadalje, da se tome problemu ne samo mnogo više posvetilo pažnje nego prije, već i to da se njime mnogo ozbiljnije bavilo. Još je dug put pred nama, ali napredak je nedvojben i vrlo važan. A što se tiče toga kako je to pitanje rangirano u odnosu na prioritete - uključujući i pitanje preživljavanja vrsta, koje nije nevažno - čovjek opet mora sam procijeniti i donijeti sud. Ja tu ne mogu presuđivati.
S. M: Kako odgovorni intelektualci utječu na politiku ako govoreći istinu sebe lišavaju moći?
CHOMSKY: Ne bih to tako rekao. To predmnijeva da moć obitava među vođama autoritarnih ustanova. Ali njihova se moć oslanja na pokoravanje i poslušnost. David Hume je išao tako daleko pa rekao da njihova moć počiva samo na nadzoru nad mišljenjem - što podcjenjuje učinke nasilja i terora. Ali njegovo mišljenje ipak nosi znatnu težinu. Oni koji se žele aktivno povezati s drugima na potkopavanju pokoravanja gospodarima ne lišavaju sebe moći, nego, prije bih rekao, nastoje premjestiti moć u druge ruke: iz ruku gospodara u ruke puka.
S. M: Rekli ste da je Deklaracija Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima pismo Djedu Mrazu. Zašto?
CHOMSKY: Nisam to ja rekao. Citirao sam Jeane Kirkpatrick, američku veleposlanicu u Ujedinjenim narodima u doba Reagonove vlasti. Ona se pak pozivala na socio-ekonomske stavke Deklaracije, koje imaju isti status kao i ostale, ali su neprihvatljive užim sektorima ekstremno povlaštenih koje je Reaganova administracija predstavljala, u mnogo većoj mjeri nego što je uobičajeno. Ti se sektori ne slažu da ljudi imaju pravo na život, a ta su prava specificirana, primjerice, u Članku 25 Deklaracije. To je temeljna osnova ekstremističke verzije kapitalističke ideologije zvane "neoliberalizam". To je svakako novo. Utemeljitelji klasične ekonomije imali su isto stajalište - ne Adam Smith, koji je bio predkapitalist, nego Ricardo, Malthus i drugi iz njihova doba koji su smatrali da ljudi nemaju drugih prava do onih koje mogu steći na tržištu rada. Ako ne mogu preživjeti, trebaju "otići nekamo drugdje" - što su u ono doba i mogli: mogli su otići u Ameriku, gdje su mogli pomoći da se istrijebi domorodna populacija u već najbogatijoj zemlji svijeta. Stajališta Jeane Kirkpatrick nisu ni po čemu osobita. Držimo li se Sjedinjenih Država, to su eksplicitno i stajališta današnje administracije. Najviši dužnosnik američkoga Ministarstva vanjskih poslova zadužen za ljudska prava pozvao je na rušenje "mitova" o ljudskim pravima, od kojih je najpogubniji onaj da su socio-ekonomske stavke Deklaracije ispravne. A njihovo djelovanje samo to potvrđuje. To je iznimno okrutan i surov oblik državnoga kapitalizma, ali u svojem ekstremu vrlo uskoga spektra.
S. M: Postoje pojedinci i organizacije koji se diljem svijeta određuju kao antiglobalisti. Kako vi parirate tom terminu?
CHOMSKY: Pa, pretpostavljam da ima nekolicina onih koji bi rado živjeli kao pustinjaci na kakvom planinskom vrhu. Ali ja ne znam za druge koji su "antiglobalisti". Prevladavajući propagandni sustavi prisvojili su naziv "globalizacija" da bi njime označili osobitu inačicu međunarodnih ekonomskih integracija koju zastupaju, koja privilegira prava ulagača i davalaca kredita, onih koji su sporedni. U skladu s tom uporabom riječi, oni koji zastupaju drugačiji oblik međunarodnih integracija, koji privilegiraju prava ljudskih bića, postali su "antiglobalisti". To je jednostavno vulgarna propaganda, kao što je to bila i riječ "antisovjet" koju su rabili najodvratniji komesari kad su htjeli diskreditirati disidente. Nije samo vulgarna, ona je i idiotska. Uzmimo, naprimjer, Svjetski socijalni forum, zvan "antiglobalizacija" u propagandnome sustavu - koji uključuje medije, obrazovane klase itd., s rijetkim iznimkama. Taj je Forum paradigmatski primjer globalizacije. On je skup velikoga broja ljudi sa svih strana svijeta, iz takorekuć svakoga ljudskoga kutka koji vam može pasti na um, odijeljen od ekstremno uskogrudnih, vrlo povlaštenih elita koje se okupljaju na suparničkome Svjetskom ekonomskom forumu, a propagandni sustav ih naziva "proglobalistima". Kad bi netko promatrao tu farsu s Marsa prasnuo bi u histeričan smijeh na lakrdije školovanih klasa.
S. M: Što nam trenutačni "svjetski poredak" govori o svijetu? Kako se Europska unija uklapa u tu sliku?
CHOMSKY: To je pitanje na koje ne mogu kratko odgovoriti. O tome sam pisao knjige i članke i mogu se samo pozvati na svoja već izrečena stajališta o tome.
S. M: U kakvom su odnosu "slobodni", "neovisni" mediji i demokracija?
CHOMSKY: Demokratski su modeli vrlo blizu tome da izgube značenje ako nema slobodnoga protoka inormacija, neovisnoga o koncentriranim središtima moći – dakle, ako mediji nisu slobodni i neovisni.
S. M: Većina je socijalističkih država danas prošlost. Koja je poruka: kapitalizam je bolji od socijalizma ili socijalističke države imaju urođeni virus koji ih uništava? Što su alternative neoliberalizmu? Što je naša opća alternativa i nada?
CHOMSKY: Ne slažem se da su prošlost. Bilo je socijalističkih pokreta, ali ne i socijalističkih država. Prije boljševičke revolucije - ili boljševičkoga državnoga udara, neki bi mogli reći - bilo je vrlo snažnih socijalističkih struja u Rusiji: radnički savjeti, Sovjeti, seljački pokreti i seljačke udruge, itd. Njih su Lenjin i Trocki brzo razbili, ispunivši tako upozorenja anarhista i lijevih marksista - poput Rose Luxemburg, a što je bio i sam Trocki prije nego što je odabrao postati Lenjinov drug - da će prema lenjinističkoj doktrini Partija vladati u ime proletera, Centralni komitet u ime Partije, a najveći vođa u ime Centralnoga komiteta. I to se uglavnom i dogodilo, vrlo brzo nakon što su boljševici došli na vlast. Otad nadalje "komunistička" Rusija je bila na čelu uništavanja socijalizma - i to zbog načelnih razloga, ako se pogleda izbližega na vrstu "marksizma" kojoj su boljševici bili odani. Termin "socijalizam" je, poput drugih termina političkoga diskursa, posve neprecizan, ali teško je zamisliti ijedan oblik socijalizma koji bi bio vrijedan toga imena a da ni u najmanjoj mjeri nije odan ideji da proizvođači trebaju imati nadzor nad proizvodnjom, ideji koja je bila anatema boljševičkome vodstvu.
Razlozi zašto je njihov radikalno antisocijalistički pokret nazvan "socijalističkim" prilično su jasni. Zapad je preferirao tu karakterizaciju da bi mogao klevetati socijalizam. Boljševici su je preferirali da bi mogli preuzeti nešto od moralnoga prestiža socijalizma, dok su ga urušavali. Kad se dva glavna propagandna sustava slučajno slože što se tiče terminologije, onda se ona i uspostavi. I opet, hipotetski promatrač s Marsa može samo u čudu gledati čudne postupke te neobične vrste.
Neoliberalizam ima vrlo konzervativnu alternativu. Uzmimo jednostavno za primjer razdoblje nakon Drugoga svjetskoga rata. Prvih dvadeset pet godina općenito se nazivaju "zlatnim dobom kapitalizma" - točnije, riječ je o državnom kapitalizmu, budući da su gospodarstva vodećih država, i to dramatično što se tiče Sjedinjenih Država, poglavito ovisila o dinamici državnoga sektora ekonomije, kao što je i danas slučaj, u podržavljenju cijene i rizika, dok je dobit privatizirana. Ali bilo je to "zlatno doba" prema općim mjerilima. Ekonomski rast bio je najveći u povijesti, i bio je prilično egalitaran: u Sjedinjenim Državama, primjerice, najnižem kvintilu išlo je nešto bolje nego najvišemu. Rast u Trećemu svijetu također je bio bez premca. Bilo je to i razdoblje uspona "socijalne države", sa socijalnim demokratskim mjerama u korist stanovništva, u većini svijeta. Zlatno doba se zasnivalo na načelima koje su Sjedinjene Države i Britanija postavile u Bretton Woodsu. Ta su načela narušile od sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća naovamo u prvom redu Sjedinjene Države i Britanija, ali i drugi. To je vodilo u oštar pad standardnih makroekonomskih mjera diljem svijeta: ekonomskoga rasta, rasta proizvodnosti itd. Bilo je iznimaka: zemlje koje se nisu držale pravila, poput istočnih Azijaca. Ali, privrženost neoliberalnim načelima i ekonomski pad međusobno su vrlo blisko povezani. I u to je doba bilo rasta, ali on je bio iznimno neegalitaran, kao kontrast onome u zlatno doba. Beneficije su posvuda doživjele napad, i smanjivale se. Neoliberalna pravila su skovana da stvore okrutniji i brutalniji oblik državnoga kapitalizma, s lošim ekonomskim performansama, ali sa silnim dobicima za svoje "kovače". Što se općih stvari tiče, činjenice su prilično neprijeporne, često zamućene statističkim trikovima, kao što su namjerno brkanje izvozne orijentacije i neoliberalizma, premda su to očito dvije posve različite stvari; to dopušta rast u onim zemljama koje su narušile neoliberalna pravila koja bi trebala potvrditi njihovu valjanost.
Dakle, jedna je konzervativna alternativa napustiti štetna neoliberalna načela, što se već događa, jer su očito neodrživa.
Ali, ljudi posve sigurno mogu i bolje od toga. Ne mogu sada tu nabrajati alternative, ali one su prilično dobro znane, i o njima se vrlo često raspravlja i analizira ih se do najsitnijih pojedinosti. Na sastancima Svjetskoga socijalnoga foruma, primjerice.
(s engleskog prevela: Biljana Romić)
Intervju je objavljen u Glasu Istre 1. srpnja 2005. (Ljudska rasa može bolje, Glas Istre, Pula, Broj 174, Godina LXII, str. 26 -27, Sniježana Matejčić, prevela s engleskog S. Matejčić)