Iz života u umjetnost, iz umjetnosti u život
Uz ime i prezime, ali i osobnost Gorana Trbuljaka (odnosno, ono što se inače podrazumijeva pod zlorabljenom sintagmom "lik i djelo") ponajviše vezujem dva teško objašnjiva pojma: umjetnost i čistoću. Ili, još izravnije, razrješavanje enigme tko je umjetnik i što je umjetničko djelo.
Upravo stoga pokušaj pisanja o najnovijim radovima Gorana Trbuljaka (nedugo nakon što sam dovršio monografiju o četrdesetgodišnjici zagrebačke Galerije Studentskog centra gdje je Trbuljak po prvi puta izlagao) predstavlja mi i zadovoljstvo i izazov. Nameće se zaključak nagoviješten uvodnom rečenicom: i u četvrtom desetljeću svoje prorijeđene, ali krajnje dosljedne galerijske prakse, Trbuljak je u potpunosti ostao vjeran svojim nastupnim umjetničkim nakanama i nagnućima. No pritom, usprkos radikalnosti, Trbuljakovi radovi nisu postali repetitivni ili predvidljivi, što svjedoči kako je riječ o, uz Borisa Bućana, najznačajnijem hrvatskom umjetniku 70-ih.
Pri spomenu Trbuljaka najčešće se navodi njegov status "pionira konceptualne umjetnosti" (iako se o tome trenutačno vodi ružna i bespotrebna polemika), pri čemu se ispušta iz vida njegova još bitnija odlika: da je opstao kao konceptualac iako se dokazao kao vrhunski profesionalac u nekoliko oblika medijske "primijenjene" umjetnosti. Kao grafički urednik "Poleta" i kao filmski snimatelj, počevši od Tadićeva "Ritma zločina" do sadašnjeg angažmana u televizijskom serijalu "Villa Maria", koji je bio i neposredni poticaj za ovu izložbu, Trbuljak je izborio neupitno istaknuto mjesto u prošlostoljetnom pregledu antologijskih dometa unutar tog segmenta umjetničkog stvaralaštva.
U serijalu "Villa Maria", zbog brojnih scena u interijerima, za potrebe filmske kamere usječene su rupe u pregradnim knauf pločama koje su u izmijenjenim rakursima "prekrivene" štafelajnim slikama istaknutih hrvatskih umjetnika, kao naznakom imovnog stanja i povlaštenog društvenog statusa protagonista serijala. Tipično za Trbuljakove radove iz druge polovice 70-ih i kasnijeg datuma, ove "izrezane" ploče svojom materijalnom pojavnošću mogu asocirati na enformel ili na tzv. primarno i analitičko slikarstvo, dok na konceptualnoj razini posjeduju dvojakost podloge i "zamjenske" slike. Možda bi se čak i cjelokupni Trbuljakov opus s pravom mogao opisati kao sustavno istraživanje primarnog i analitičkog konceptualizma. Izdvajanje knauf ploča iz trivijalnog okvira scenografije "Ville Marije" i njihovo izmještanje unutar galerijskog prostora još je jedna maštovita Trbuljakova umjetnička gesta u tradiciji Duchampovih "ready madea", s napomenom da je i ovog puta građu za svoje umjetničke istupe dosljedno, ali i duhovito, tražio unutar vlastitog životnog iskustva.
Premda Trbuljak ni ovoga puta ne pokušava pokazati ništa "novo i originalno", ipak ni kao snimatelj "Ville Marije" ne odustaje od konceptualističkog pogleda na svijet, prepoznajući "materijal" za umjetnost u okružju koje baš i nema mnogo dodirnih točaka s uobičajenom predodžbom o umjetničkoj vrijednosti. U krajnjoj liniji, ova se izložba može shvatiti i kao još jedan dokaz neoborive tvrdnje kako kvaliteta umjetničkog djela izravno ovisi o umjetničkom postupku i vrsnoći umjetnika, neovisno o odabranom motivu i materijalu.
Darko Glavan