Grafička notacija -> Glazbena grafika
Paradigmatska ovisnost zapadnoeuropskog poimanja glazbe o notaciji dovela je do toga da neki autori u 20. stoljeću (npr. Nelson Goodman) kategoriju notacionalnosti drže idealom koji se posve izjednačuje s glazbenošću: notacijski zapis koji nije dovoljno notacionalan sumnjivo je ishodište glazbe koju predstavlja!
No grafizam notacije oduvijek je zapravo računao na posebnu vrstu vlastite efikasnosti pri transferu ma kojeg zapisa u zvuk, odnosno glazbu. Postavimo ove okvire: srcoliki kanon Belle bonne Baudea Cordiera (oko 1400) svojim grafizmom sugerira smjer čitanja; mondrianovska apstraktnost grafičkoga lista December 52 (1952) Earla Browna pretpostavlja sugestiju odnosa među zvukovnim događajima na horizontalnoj osi protoka vremena, proporcionalno sukladno prostornim odnosima među specifičnim zvukovnim simbolima na listu; Imaginarna glazba (1974) Toma Johnsona grafički konkretizira asocijacije što ih pobuđuju glazbeno relevantni naslovi skladbi; "partitura za slušanje" elektroničke skladbe Artikulacija (1958) Györgya Ligetia, koju je 1970. godine objavio Rainer Wehinger, svojim bi grafizmom trebala pomoći slušatelju da se snađe pri slušanju ove izrazito kompleksne glazbe (unatoč tome što je skladba tako kratka trajanja).
Sigurno je, međutim, da neki od izložaka sugeriraju i pomisao na vlastitu vizualno-likovnu neovisnost, tj. da ih se možda može prihvatiti i kao puke izvore vizualnoga užitka bez ikakve obveze da ih se - kao zapis notacijsko-glazbene intencionalnosti - realizira u zvuku.
Problem emancipacije zapisa od realizacije treba osvijetliti s ova dva motrišta:
a) U svom je glasovitom razgovoru s Rogerom Reynoldsom John Cage još 1962. tvrdio da skladanje, izvođenje i slušanje nemaju ništa zajedničko. Kasnije je na raznim mjestima razrađivao ovaj svoj stav, zalažući se zapravo za sve veću neovisnost zapisa od skladateljskih intencija, tj. za sve veću neovisnost izvedbe od zapisa i za sve veću neovisnost slušanja od skladanja i od izvedbe. Naravno da ovdje skladanje/skladba, izvođenje/izvedba i slušanje nemaju više ničeg zajedničkog sa svojim tradicionalnim značenjem.
b) Skladateljske intencije se - u tradicionalno usklađenom odnosu između skladanja, izvedbe i slušanja - bilježe odgovarajućim notacijskim znakovima koji svoje puno značenje postižu u znakovnom sustavu koji tipično otkriva i način poimanja glazbe. No kada za priopćavanje skladateljskih intencija postojeći znakovni sustav postane nedostatan, razumljivo je da će skladatelj potražiti pomoć u uvađenju novih znakova. (Tako je povijest naše glazbe - kao povijest mijena u poimanju glazbenosti - ujedno i povijest mijena znakovno-notacijskih sustava.) Novi znakovni sustavi, koji se mahom javljaju u 20. stoljeću, svrstavaju se pod grafičku notaciju. Glazbena grafika, međutim, sugerira odustajanje skladatelja od priopćavanja njegovih intencija putem zapisa i tada se zapis - kao glazbena grafika - doista emancipira od obveze realizacije u zvuku. (Možda je to posljedica skladateljevog posrednog priznanja da njegove intencije ne može priopćiti nikakav znakovno-notacijski sustav u smislu grafičke notacije!)
Izlošci na ovoj izložbi, svaki na svoj način, dokumentiraju ovu situaciju, bez obzira koliko se, svojim "uputama za realizaciju", čine funkcionalno ovisnima o izvedbi, tj. o glazbi koja nastaje njihovom realizacijom u zvuku. A ova nadogradnja instalacijom Heika Daxla i Ingeborg Fülepp to dodatno pojašnjava.
Nikša Gligo

Glazbena grafika
Nekoliko napomena o stvaralaštvu Heika Daxla i Ingeborg Fülepp
Heiko Daxl und Ingeborg Fülepp poznati su videoumjetnici koji su priznati podjednako u Berlinu i u Zagrebu te su kod kuće u oba grada. Od 1991. godine rade zajedno kao umjetnički par. Stvorili su niz djela koja svjedoče o njihovoj sklonosti eksperimentu i koja se uvijek kreću u graničnim područjima nepoznatoga. Pomoću novih tehnologija istražuju druge i neznane optičke i akustičke fenomene. Pritom se posve svjesno obraćaju osjetilima, sluhu, vidu i opipu, te na taj način provociraju promatračevo opažanje. Daxl i Fülepp otvaraju nove putove umjetničkog ispitivanja tehničkih mogućnosti stvaranja zvuka i apstraktne slike koje promatrača prisiljavaju na cjelovitu recepciju. Stalo im je do toga da recipijenta potaknu na razmišljanje o zbilji koju prima umjetnim i tehničkim putem.
U instalaciji "Glazbena grafika" koju su koncipirali za Galeriju Rigo integrirali su sve elemente kojima se inače služe: sliku, tekst, zvuk jednako kao i video, projekciju i objekte što su ih stvorili sami ili u suradnji s kolegama – u ovom je slučaju posrijedi glazba suvremenoga hrvatskog skladatelja Igora Kuljerića. Pojedini dijelovi instalacije međusobno se upotpunjuju i daju joj narativan karakter. Još od doba kada su izumljene pokretne slike umjetnike je privlačila mogućnost povezivanja slike i glazbe i stvaranja osebujnih doživljajnih svjetova za promatrača. Ta je namjera također u osnovi ovoga djela Heika Daxla i Ingeborg Fülepp. Oni se međutim ne zadovoljavaju čisto estetičkim varijacijama slike i glazbe te zvučnim i vizualnim promjenama što odatle proizlaze. Posjetitelj se od samog početka posve svjesno uključuje u djelo. U djelima dvoje umjetnika uvijek se opaža da svoj učinak na posjetitelja proizvode namjerno. U ovoj se instalaciji također očekuje da on aktivno utječe na djelo i mijenja njegova optička svojstva. Vlastita sklonost eksperimentiranju prenosi se tako na publiku, u njoj se također pobuđuje element igre, koji je temelj umjetničkog i tehničkog pokusa.
Eksperimenti dvoje autora često su tehnički tako napredni da posjetitelj nije uvijek kadar razabrati tehničke pretpostavke na kojima se temelje, a time ni primjereno cijeniti njihov rad. No na suvremenoj umjetničkoj sceni osvojili su neprijeporno mjesto, a svoje znanje prenose i mlađem naraštaju. Predavali su i predaju na različitim visokim učilištima od Europe do Azije, gdje sa studentima pohode nove putove i s njima dijele svoje bogato iskustvo.
Dr. Barbara Barsch, ravnateljica ifa-galerije berlinskog Instituta za odnose s inozemstvom

Opis projekta
Glazbena grafika
Poput brojnih skladatelja suvremene glazbe koji su otvorili nove glazbene prostore i mogućnosti interpretacije služeći se grafičkim prikazom svoje glazbe drukčijim od klasičnih notacija, nastojimo u mediju videa na drukčiji način sjediniti zvuk i pokretnu sliku, naime u jednome drugom prostornom kontekstu.
Povijesno uzevši, već od samog začetka filmskog medija nastaju eksperimenti i djela koji polaze od želje da "pronađu optički ekvivalent strukturi nove temporalne konstrukcije glazbe", što je Theo van Doesburg nazvao "Bachovim snom". Doesburg je također razmišljao o gledatelju, koji film ne gleda samo kao nijemu predstavu, nego ga "doživljava podjednako akustički i optički". S druge je strane Einstein istraživao načela kubističkog slikarstva kako bi ih primijenio na filmsku proizvodnju – filmske sekvencije proširene su dinamikom pokreta. Poslije, kada je zvučni film postao uobičajeno sredstvo filmske umjetnosti, mnogi su slikari, filmski stvaraoci i arhitekti pokušavali glazbu interpretirati slikom (Len Ley, Viking Eggeling, Hans Richter, Oskar Fischinger, John Whitney i dr.).
Video/objektna instalacija Voda – naglavce (Wasser – auf dem Kopf stehend / Water – Upside Down) zamišljena je kao spoj statičnog objekta i projekcije "tekućih" interpretacija glazbe na strop.
Povišeno postolje nosi staklenu pliticu ispunjenu vodom. Skriven u postolju nalazi se videoprojektor i kroz posudu, koja pritom služi kao leća, baca sliku na strop. Voda je istodobno "sučelje" za promatrača, koji dodirom može promijeniti svojstva vodene leće, te na taj način utjecati na projiciranu sliku i njezin odnos prema glazbi. Karlheinz Stockhausen u svojoj je skladbi Plus-minus (1963.) pomoću složenog znakovlja koje se oslanja na tradicionalni notni zapis odredio samo skladateljska načela. Njihovim kombinacijama i permutacijama izvođači sami stvaraju djelo. Cilj je instalacije da na sličan, premda jednostavniji način promatrač postane dio djela u kojemu može utjecati na projekciju pukim dodirom, bez ikakvih tehničkih pomagala. Bez promatračeve intervencije instalacija se odvija kao niz video-sekvencija i tvori zaokruženo djelo.
Za projekt "Glazbena grafika" ponajprije smo snimili video koji se temelji na skladbi "Valcer" suvremenoga hrvatskog skladatelja Igora Kuljerića, a u kojemu ritmički montirane apstraktne slike tvore neku vrstu zvučne, pokretne grafike. Zamišljeno je da se taj video projicira kroz pliticu s vodom na strop galerije "Rigo" za cijelog trajanja izložbe.
Usto je predviđeno da se grafičke glazbene notacije iz zbirke Nikše Glige, animirane i povezane u očuđeni video, prikazuju na LCD-monitoru postavljenom u prozor galerije. Time bi se izložbeni prostor proširio i na javnu površinu.
Heiko Daxl i Ingeborg Fülepp bave se tim područjem već veoma dugo, a projekte vezane uz suvremenu glazbu provode osobito intenzivno otkako su uspostavili suradnju sa Studijem za elektroakustičnu glazbu Akademije umjetnosti u Berlinu. Od 1994. godine ostvarili su veći broj video instalacija za muzeje, scenske priredbe, koncerte i kazališne predstave (v. prilog).