Postoje u skoro svim ljudskim životima, pa tako i u umjetničkim biografijama, neki neočekivani i možda čak sudbinski obilježeni događaji koji ce potom ostaviti dalekosežne neizbrisive i višestruko plodonosne trajne tragove. Jedan takav u prvi mah slučajni događaj dugoročno je povezao tada mladog brazilskog umjetnika i polaznika Visoke škole za oblikovanje u njemačkom gradu Ulmu Almira Mavigniera s našom sredinom: njegov iznenadni boravak u Zagrebu 1959. urodit će kontaktima s krugom domaćih umjetnika i kritičara, a kao neposredna posljedica tih kontakata javit će se zamisao i ostvariti organizacija izložbe Nove tendencije 1961. kao prve u nizu pet sljedećih tijekom šezdesetih i početkom sedamdesetih godina minuloga stoljeća. Da, naime, nije bilo toga čini se slučajnoga Mavignierova posjeta Zagrebu i susreta s ljudima okupljenim oko Galerije suvremene umjetnosti jamačno da nikada ne bi došlo do priredbe koja će svojom problemskom orijentacijom znatno izmijeniti umjetnička poimanja u hrvatskoj kulturnoj sredini. A kada se danas prisjećamo te izložbe i njezinih doprinosa još jednom se treba pozvati na udio Mavignierove presudne uloge u ovoj značajnoj inicijativi. Štoviše, čak i ova novigradska izložba jedan je od plodova toga dalekoga događaja, a do nje dolazi zahvaljujući Mavignierovu nedavnom boravku na jadranskoj obali u povodu radnog okupljanja u Poreču na kojem je prisustvovalo više nekadašnjih sudionika zagrebačkih izložbi Novih tendencija, kao i još nekolicina umjetnika srodnog opredijeljenja i povjesničara umjetnosti zainteresiranih za ovu tematiku.
Poslije zagrebačkog boravka početkom šezdesetih Mavignierova će se umjetnička karijera postupno kretati stalno uzlaznom putanjom, djelujući u jakoj njemačkoj umjetničkoj sredini on će postići znatnu međunarodnu reputaciju potvrđenu brojnim referencijama njegove radne, izlagačke i nastavničke biografije. Suradnja sa skupinama Zero i Nul, sudioništvo u manifestacijama časopisa i galerije Azimuth&Azimut, izlaganja na venecijanskom Biennalu i kaselskim Documentima, sudjelovanje na izložbi The Responsive Eye u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku samo su neki istrgnuti podaci iz dugog popisa Mavignierovih umjetničkih nastupa. Kao suvremenik, učenik i suradnik Maxa Billa i Josepha Albersa uključit će se u obitelj umjetnika konstruktivnoga svjetonazora u znaku kojega neće praviti presudnu razliku između čistih estetskih i funkcionalnih oblikovnih postupaka. A iznad svega njegovat će i čuvati strogost i jasnoću, ali i osjetljivost i finoću plastičke misli kao svoju jezičku, a to u krajnjoj konsekvenciji znači i kao duhovnu i moralnu umjetničku poziciju.
Za svoj nastup u Galeriji Rigo Mavignier je zamislio svojevrsni, prema raspoloživom prostoru prilagođeni, ambijentalni postav koji unatoč razumljivoj sažetosti izloženoga materijala ipak dovoljno adekvatno odaje suštinsku narav umjetnikova kreativnoga načina mišljenja oblicima, bojama, znakovima. U skladu s duhom umjetnosti kakvom se Mavignier konstantno bavi, ovdje su posrijedi grafički umnožena umjesto manualno izvedena unikatna djela. Također u istom duhu, posrijedi su djela nastala prožimanjem vizualnog i tekstualnog gradiva u mediju "aditivnih plakata", kako je sam umjetnik sklon nazvati ovaj specifični žanr u sklopu vlastitoga opusa. Za doživljavanje, razumijevanje i tumačenje Mavignierove umjetnosti korišteni su toj umjetnosti odgovarajući parametri i termini koji glase: sustav, struktura, koncept, konstrukcija, program, multiplikacija, permutacija, percepcija, informacija, komunikacija. Ali zbog spomenutih termina što zvuče poput znanstvenih kategorija ne treba se pobojati da ovoj umjetnosti prijeti oskudica imaginacije i senzibiliteta. Baš upravo suprotno, ovo jest jedna na svoj način imaginativna i senzibilna umjetnost, kako to poima umjetnik odgojen, formiran i razvijen u skladu s tradicijom konstruktivne oblikovne kulture čije ideale Mavignier i danas neokrnjeno poštuje i primjenjuje. Suviše je, naime, u suvremenom svijetu nereda, destrukcije, kaosa, da bi sve to još i umjetnost ponavljala, podupirala, pojačavala. Umjetnost se svemu tome treba izmaknuti, čak se i suprotstaviti kako bi sačuvala duhovni smisao, etički integritet i ljudsku mjeru bez kojih ni danas ne može, a valjda ni u budućnosti neće moći dalje opstati.
Ješa Denegri