Vladimír Birgus - hrvatski
Korištenje boja obično fotografiju čini suviše realističnom, no to nije slučaj s fotografijama Vladimira Birgusa na kojima je boja nositelj apstraktnih elemenata. Velike površine u dominantnim bojama mogu djelovati nerealistično jer podsjećaju na apstraktne slike, a ne na realističnu zabilješku. Autor iskorištava prostornu konstrukciju pomoću plošnih geometrijskih mrlja, no njegov rad i dalje ostaje istinski fotografičan. Zanemaruje pravila slikarske kompozicije ostavljajući dijelove likova i drugih objekata izvan vidnog polja te postavljajući u istu razinu primaknute i udaljene elemente prostora.
Jedna fotografija koja predstavlja kombinaciju apstraktnog slikarstva i kvazi-reportažnih elemenata daje vrlo jaki dojam nestvarnosti. Likovi koji nalikuju stvarnim ljudima koji se kreću ili gestikuliraju, doimlju se kao da se nalaze u fiktivnom prostoru apstraktne slike omeđene jednodimenzionalnim mrljama u boji. Svakodnevni pogled na ulicu koji nam je toliko poznat odjednom na ovaj način dobiva novo značenje. Stvari koje dobro poznajemo – i koje uzimamo zdravo za gotovo – postaju tajanstvene i nepoznate.
U prizorima koji na prvi pogled djeluju slučajni ili neočekivani nailazimo na specifični sklad oblika u nadrealnom svijetu. Dvije slične žene hodaju ulicom Chicaga, jedna prikazana straga, druga sprijeda, nalikuju zrcalnim odrazima jedne te iste osobe. Sjene dviju osoba koje se spuštaju stepenicama s Eiffelovog tornja predstavljaju specifične inačice žene u crvenoj haljini koja se uspinje tim stepenicama. Velika narančasta mrlja visoko na zidu na fotografiji iz Gorzówa je zapravo "kopija" lopte s kojom se igra mali dječak. Ovdje također možemo vidjeti sjene dječaka i lopte supostavljene kao da svaka pripada nekoj drugoj stvarnosti budući da je lopta iznad dječakove ruke, a ne niže kako bi u stvarnosti trebala biti.
Sjene igraju važnu ulogu na većini Birgusovih fotografija. Predstavljaju začudan svijet, usporedan ili podjednako stvaran kao onaj pun svijetla i boja. Osvrnimo se na fotografiju iz Rovinja: možemo uočiti tri sjene na desnoj strani slike, te fotografovu sjenu u središnjem dijelu koja se nastavlja u crnu dubinu u sredini između dviju žarko crvenih površina – svjedočimo svijetu svjetla i svijetu sjena, i ta dva svijeta se međusobno isprepliću, miješaju i pojačavaju. Fotografija plesača na Miami Beachu prikazuje stvarne objekte i njihove sjene u gotovo simetričnoj kompoziciji, kao zrcalne odraze koji nalikuju međusobno nesavršenim kopijama; sjena može biti odraz stvarnog objekta ili pak druge sjene.
Vladimír Birgus je majstor ostvarenja koja upućuju na nekoliko različitih koncepata na samo jednoj slici. Isti učinak se može postići, a obično se i postiže, fotomontažom nekoliko negativa. Međutim, njegove fotografije nisu manipulirane već "čiste". Motivi na njegovim fotografijama obično se odvijaju na nekoliko planova i svaki od njih djeluje kao da je proizišao iz potpuno druge vremensko-prostorne dimenzije. Uzmimo primjerice pet žonglera iz Barcelone gdje možemo vidjeti pet pojedinačnih likova u pokretu u pet različitih vremensko-prostornih dimenzija.
Promatrajući fotografije Vladimíra Birgusa koje kao da hvataju situaciju "u pokretu", može se steći dojam da je priču skrivenu u pozadini fotografije lako rekonstruirati, kao da je riječ pojedinačnim zamrznutim kadrovima nekog filma. No, to nije točno. Pokušamo li rekonstruirati priču, odmah ćemo uočiti da nema poveznice između likova i priče, te da je prije riječ o zamrznutim kadrovima više filmova postavljenim na isto mjesto, poput kakvog "anti-filma" koji tumači stvarnost ne kao linearan "uzročno-posljedičan" niz već kao nekoliko vremensko-prostornih okvira koji postoje istovremeno.
Fotografije Vladimíra Birgusa koje prikazuju postojanje "dviju usporednih svjetova" naposljetku navode na spoznaju koja je iskonskija i stvarnija od one prikazane na očigledno realističnom filmu. Ovaj potonji iznalazi umjetne sveze među nepovezanim elementima složene stvarnosti u kojoj živimo. U drugoj, dubljoj razini značenja, fotografije otkrivaju drugačiju vrstu paralelne promjenjivosti svjetova. Ovo dublje značenje može se uočiti ako se promatra nekoliko osoba u slučajnoj skupini anonimnih prolaznika: svaka od njih predstavlja osobnu percepciju svijeta. No, još jedno značenje sakriva se u tajanstvenoj materiji od koje je satkana stvarnosti, u kojoj svi objekti i njihove sjene stvaraju dva isprepletena svijeta koja postoje sukladno nama nepoznatim pravilima. Naposljetku, postoji i značenje koje proizlazi iz nepostojanih korijena naše percepcije koja stvarne oblike stapa s iluzijama - ono što smatramo izravnim kontaktom može biti samo vizualna slika, apstrakcija koju stvaramo kako bismo vidjeli i pojmili svijet oko nas.
Elźbieta Lubowicz

Vladimír Birgus - english
Using colours usually brings too much reality to photographs; but it is not the case of Vladimír Birgus's photographs, into which colours bring abstract elements. Large areas in dominant colours bring unrealistic atmosphere to them, so that they remind us of abstract paintings more than of reality recordings. The author makes use of spatial construction with the aid of flat geometric spots, but his work remains provably photographic. He ignores the rules of painting composition by leaving parts of figures and other objects outside of the field of vision, putting together near and distant space elements.
A combination of abstract-painting and quasi-reportage elements in one photograph brings about a very intensive impression of unreality. The figures, depicting realistic-looking people in movement or gesturing, make an impression of being located in a fictitious space of an abstract painting defined by flat colour-spots. Everyday view of a street, so well-known to all of us, thus acquires a new meaning. Things we know well – and take for granted – become mysterious and unknown.
In scenes that at first sight look random or unexpected we find a specific accord of forms in a surreal world. Two similar women walking on a Chicago street, one of them depicted from behind and the other from the front, look as if they were mirror images of the same person. Shadows of two people walking down the stairs from the Eiffel Tower are peculiar copies of a woman in red dress who is walking upstairs. A large orange spot high on the wall on a photo from Gorzów, is a "copy" of the ball played with by a small boy. We can also see here shadows of the boy and the ball, which seem to be parts of a different reality since the ball is higher than the boy's hand, and not lower as it should be.
Shadows play an important role in most of Birgus's photos. They represent a strange world, parallel to and as real as the one full of light and colours. Let us have a look at the Rovinje photo: we can see three shadows on the right hand side of the picture, and the photographer's shadow in the central part, continuing into the black depth in the middle, between two bright-red areas – we witness here the world of light and the world of shadows, and these two worlds are mutually intertwined, blended and amplified. A Miami Beach dancer's photograph shows real objects and their shadows in a nearly symmetrical arrangement, as if mirror images that are imperfect copies of each other; a shadow can be a reflection of a real object or of another shadow.
Vladimír Birgus is a master of creations that indicate several different facts in one picture. A similar effect can be and usually is achieved by a photomontage of several negatives. His, however, are non-manipulated, "clean" photos. His pictures' motifs usually follow several plans, and each of them makes an impression of being brought from a completely different time-space. Let us take an example of five Barcelona jugglers, where we can see five separately moving figures in five different time-spaces.
Watching Vladimír Birgus's photos that seem to catch a situation "on the move", we may feel that the story hidden behind them could be easily reconstructed, as if they were just freeze-frames of a movie. Well, it is not so. If we make an attempt at such a "reconstruction", we will immediately find out that there is no relationship between the figures and the story, it is more like freeze-frames of several movies put together, a sort of an "anti-movie", which interprets the reality not as a linear "cause-and-effect" sequence, but rather as several time-spatial frames coexisting in parallel.
Vladimír Birgus's photographs, which express existence of "two parallel worlds", ultimately bring about cognition that is truer and more real than that displayed in an apparently realistic film, which finds artificial links between unattached facets of the complicated reality we live in. In another, deeper meaning the photographs reveal a different kind of parallel variability of worlds. This deeper meaning can be found if we watch several persons in a random group of anonymous passers-by: each of them represents his/her individual perception of the world. Still another meaning is hidden in the mysterious substance of reality, in which objects and their shadows create two intertwined worlds existing within rules we know nothing about. Finally, there is a meaning connected with the uncertain roots of our perceptions, in which real facts are blended with illusions - what we take for a direct contact may be a visual image, an abstraction we create in an effort to view and understand the world around us.
Elźbieta Lubowicz