Svom vremenu dajem prostora. Destiliram ga, zatim analiziram predmete - njegove kanibalske izlučevine. Njihovo me nadasve problematično postojanje nadahnjuje. Sve što radim, radim logikom antipoda, načinom kakvog izvrnutog plesača. Dugo sam prkosio sudbini ali od mesa, osim katkad od svog, nisam patio. S godinama moj je imaginarij postajao tvaran, mogao sam zapaliti vodu, krstiti ribice, a ptičjem letu podmetnuti ogledalo. I činio sam to dugo, sa strašću i predano. Bavio sam se inverzijama, prihvaćao se margina i cijelo desetljeće posvetio simetrijama. Uhom, školjkom i lijevkom služio sam se ritualno, isključivo po vlastitom nahođenju.
Dakako nije uvijek išlo glatko, u tim sam stanjima bio okružen divljim bujicama, gdje su ponori česti kao i stranputice. Pa ipak imao sam sreće, izbjegao sam zablude samsare i mnoge opće ljudske brodolome. Stoga danas mogu spokojno šetati mjestima kojima još uvijek dezorijentirano lutaju mnogi zbunjeni tragači. Astrahan me prati - moja druga java. Nenadoknadiva je nedostatnost njegova tijela. Poput afroditinih ruku naslađuje me njegovo meso van prostora. To je biće poput sunca dvaput ugašenog, dvaput smaknutog. On i ja postajemo si nalik. Pripadamo svjetovima u kojima se živi i mrtvi u nerođenima zrcale. Zajedno postajemo najnaopačkiji od svih.
Na dan apokalipse u Puli, 11. kolovoza 1999., Robert Pauletta