Između polovice i polovice

Oboje je istinito: da je svijet ono što vidimo, kao i to da se moramo naučiti vidjeti ga.¹
M. Merlau-Ponty

Kada bismo saželi sve tekstove u kojima tumači vlastito umjetničko nastojanje, Petercolov radni vokabular mogao bi se svesti na desetak bitnih pojmova: materija, međuprostor, stvarnost, namjera, prostor, slučaj, proces, cjelina, percepcija. Govorimo o uobičajenom pojmovniku vizualne umjetnosti i mjestima o kojima su pisali svi koji su se prihvatili njegova rada, pa se ni ovaj tekst od toga neće bitno odmaknuti. U smislu izbjegavanja ponavljanja već izrečenog, olakotna okolnost koju nudi izlaganje u galeriji Rigo u Novigradu jest bilježenje recentnih pomaka unutar tema koje je odavno započeo.

Polazeći od toga da je njegov rad naoko usidren u potvrđivanju autonomnosti materije,² trebalo bi odmah dodati kako je njegovo pravo stanište ipak percepcija i pitanje što vidimo. Prvenstvo ide k percepciji jer ga je percepcija pomicala iz jednog u drugo, iz razmišljanja o gesti, njezinu značenju za slikarstvo i umjetnost općenito, u pretresanje pitanja slučaja kao mogućeg razloga za rad; iz toga je nastala potreba za eksperimentom, unaprijed zacrtanoj metodi radnog procesa, a sve zbog nemoći i želje da otkaže poslušnost naučenom. Njegov rad u cjelini izraz je tihog neposluha, ponegdje zakrabuljen u čistu egzaktnost, mjerljivu materiju ili unaprijed osmišljen postupak, drugdje pak dosljedan naivnoj očiglednosti.

Percepcija ga je vodila k prvom pitanju filozofije, pitanju o biti i konstituciji stvarnog, što petercolovski formulirano glasi ovako: što je bitno i što od toga biva bitnim za umjetnost? Sada je očito da je tražeći odgovor izabrao put fenomenologa. Parafrazirajući Merlau-Pontyja, mogli bismo reći da se opredijelio za promatranje svega osjetilnog i opažajnog, hineći da ništa ne zna, čekajući da svijet sam progovori, izreče svoju bit.³ To, dakako, nikad nije moguće ispoštovati do kraja, ali se zalaganjem za predteoretsko i pretkognitivno otvara onom što je dano, jer to isto dopušta da bude viđeno.  Zvuči  tautološki isprazno pa je poželjno navesti konkretan primjer, izložbu Polovice u Rigu, gdje zatječemo četiri rada (cjeline), smještena uz postojeće elemente prostora: zid, vrata, prozor, rasvjetu. Radovi su prepoznatljivi predmeti, dvije prerezane kanalizacijske cijevi, dva postamenta prerezana poprečno i uzdužno te staklo položeno uz ili na njih. Objekte doživljavamo kao nizove koji već na prvi pogled pažnju usmjeravaju na prostor, a ne na njih same (što objektima u dobroj mjeri i inače priliči). Njihova tjelesna nazočnost, opterećena značenjem koje nosi iz svoga prvotnog konteksta iz kojega dolazi, zbunjujuje izravnošću pa je legitimno upitati: što nam tu ostaje nevidljivo, odnosno, što nam je promaklo, a trebali bismo vidjeti? Odgovor je: materija izgubljena piljenjem/rezanjem plastične cijevi, odnosno postamenta, koju autor predočuje staklenom pločom, pridružuje radu i ostavlja nas u nijemom kontaktu s njim. Ono što slijedi mogli bismo nazvati intuitivnom recepcijom vidljivog, prepuštanje općoj osjetilnosti⁵ posredovanoj tjelesnošću objekata, koju teško da možemo pretočiti u jezik; služeći se autorovim izrazom, tada bismo stilizirali emociju. Druga mogućnost, rastočiti je u precizan pojam, jednako tako ne bi bila sretno rješenje budući da kognitivno samo po sebi ne raspliće klupko nejasnih osjećaja. Ostaje nam treća mogućnost - da slutimo kako je uloga izloženih instalacija dvojaka, da transcendiraju svoju pojavnost, kao i da je ističu, čime održavaju promatračevu budnost na cjelini i detalju istodobno.

Podržavanje stanja budnosti za Petercola nije nikakva novost, već način djelovanja od samog početka. Novost koju izložba u Rigu pokazuje odnosi se na daljnje propuhivanje teme međuprostora, kojom se u minulom radu bavio promišljanjem ontološkog statusa stvari, izraženog kroz kategorije manje i više bitnog. Međuprostor se pojavljivao kao manje bitan, premda nužan između pojedinih radova, cjelina, odjeljujući rad od rada, rad od zadanog izlagačkog prostora. Na izložbi u Rigu zahvaća autor ga na dvije razine, najprije kao (poništenu) materiju, a zatim i kao (ukinuti) prostor između radova i prostora u kojem su radovi izloženi. Suprotno usvojenoj pretpostavci koja nalaže međuprostor kao nužan, dopuštajući predmetima zasebnost.

Zagovarajući otvorenost spram stvarnosti, proizlazeći iz bačenosti u stvarnost,⁶ Petercol je pokušao slijediti put iskustva. Na izložbi u osječkoj galeriji Waldinger 2010., te zagrebačkim Klovićevim dvorima 2011. izložio je radove tik jedan do drugoga, ne dajući prostora ni prvom ni drugom. Sljubljujući ih. U Galeriji Gregor Podnar 2007., a zatim u pariškoj galeriji Shanaynay 2012. odlazi korak dalje - koncept međuprostora razvija u koncept smetnje: rad je približio uza zid ili stup koje je zatekao u galeriji. Držeći da je smetnja očekivana pojava pri svakoj izloženosti okolini, u Rigu postupa isto, sva četiri rada istovremeno priljubljuje arhitekturnim elementima prostora.

Tematizirati smetnju u kontekstu vizualne umjetnosti znači odlučiti se za heretičnu gestu, uz nužno revidiranje pojma prostora i umjetničkog djela istodobno. Nešto poput Cageova uvođenja tišine u glazbu. Prazno mjesto na koje se nitko ne usudi sjesti. Smetnju se još nitko nije usudio izmjeriti jer bi joj time priznao status bitnog. Zato se ona jednostavno dogodi, uzrokuje nelagodu i potrebu za otklanjanjem. Na tomu mjestu Petercol izvodi tihu subverziju; afirmirajući ono marginalno - šum i smetnju, prihvaćajući ih kao pravilo, a ne slučaj, potvrdio je njihov status jednakovrijednih kategorija, a sve radi boljeg razumijevanja konteksta, mjesta gdje živimo, prema njegovu umjetničkom svjetonazoru, paradigme umjetnosti.

Izložba Polovice svjedoči o još jednome važnom elementu autorova rada, tijelu i tjelesnosti koje se pripisuje ranim radovima i vjeruje da ih je napustio onda kad mu je koncept geste prestao biti stimulans za rad. Pokazuje se da je tjelesnost oduvijek upisana u njegovo djelovanje budući da je pretpostavka bilo kojeg odnosa sa svijetom. Izravna tjelesnost objekata njegovih instalacija i crteža ponovno ga povezuje s fenomenološkom misli Merlau-Pontyja, prema kojem pogled, jednako kao i potez kistom, uključuje fizičnost budući da se stvar koju gledamo mora nalaziti u našoj blizini, polju djelovanja naših očiju.⁷

Međutim, kao što pokazuje primjer odnosa Polovica i Simetrija, njegov rad možemo iščitati i drugačije. Polazeći sa suprotnih pozicija, prve oduzimaju, dok druge dodaju, premda u konačnici, za njih uvijek vrijede ista pravila. Razlika u količini ne mijenja bit već broj. Petercol se pronalazi u općosti kako ju je odredio Aristotel u teoriji dijalektičkih i retoričkih silogizama,⁸ smatrajući da njegovi radovi predstavljaju opće mjesto jer iz njih možemo izvesti samo opće zaključke, poznate svima, bez upućenosti u posebna znanja. Time izjavljuje da je razlika između simetrija i polovica mjerljiva samo jedinicama veličine (što je više, veće/manje, višestruko i obrnuto), što, prema Aristotelu, nikada ne zadire u bit.

Čini se da bi nakon svega zaključak bio da ta opća mjesta prikrivaju/otkrivaju ontološka pitanja koja ga prate od početka rada do danas, ali da, općosti usprkos, nikada nije izašao iz problemskih petlji teorije umjetnosti. Uvjetno rečeno, svaka izložba predstavlja rebus, a rješenje iziskuje neku vrstu obrata: nema kognitivnog pristupa ni razumijevanja, a rezultat se pojavljuje u promatranju i prepuštanju viđenom. Petercol neprekidno pokazuje sklonost fenomenološkom pogledu, zagovara stajalište da iz svakoga  pojedinog predmeta progovara njegova bit, s one strane vrijednosnih kategorija. Započinjući na mjestu gdje nije sasvim ugodno, provocira situacije u kojima se znanje i percepcija susreću, a da pritom obje bivaju poljuljane. Uživa u pitanjima i sporadičnim odgovorima koje prepoznajemo kao nova poglavlja u radu. Poput ovoga.

Sabina Salamon

---
¹Maurice Merlau-Ponty, Vidno in nevidno, Phainomena, Ljubljana, 2000., str. 5.
²Zvonko Maković, Analitička priroda Gorana Petercola, Galerija Dante Marino Cettina, 1993., str. 7.
³Op. cit., str. 6. Merlau-Ponty govori o načinu na koji filozof propituje svijet.
⁴Op. cit., str. 109.
⁵Op. cit., str. 149.
⁶Izraz pripada filozofskom sustavu Martina Heideggera.
⁷Op. cit., str. 8.
⁸Aristotel, Retorika, Zagreb, 1989., str. 13.