|
Šest listova grafičke mape Duje Jurića sadrže - mada je ona receptoru netransparentna - i važnu autoreferencijalnu dimenziju. Jurić je u posljednjih desetak godina u nekoliko navrata pokušavao "izaći iz slike", "slikom ući" u cijeli galerijski prostor i potpuno "biti u boji", stvoriti ambijent u kojem bi se ostvarila njegova težnja prema spajanje slike u jedinstven, totalan koloristički ambijent. U tom naumu, premda je već odavno veliko ime naše likovnosti, nikada nije predaleko otišao. Potpuni ambijent nije uspio ostvariti iz trivijalnih razloga - jer je to našim galerijama uvijek bilo preskupo. Mada u tome neprestano ustrajava, vlastitu sintezu konstruktivizma, optičke i kinetičke umjetnosti nikad nije do kraja pretopiti u ambijentalno ostvarenje, redovito bi stizao tek na pola puta i stvarao poluambijente, poluinačice te intrigantne zamisli. Prigodu da izlaže u Galeriji Rigo slikar je također htio iskoristiti za njezino pretvaranje u ambijent, ali se - kao i uvijek dotad - suočio s nepremostivim materijalnim ograničenjima, pa se ponovno odlučio za kompromisno vizualno istraživanje: umjesto skupim bojama, koje je poslije trebalo ukloniti sa zidova, što je organizatoru bilo materijalno neprihvatljivo, pattern je izveo jeftinim bijelim papirnatim samoljepljivim naljepnicama koje je polijepio po cijeloj površini bijeloga galerijskog zida i uz prijelaz na bočne zidove, a raster vidljiv je tek po uključivanju ultraviolentnog svjetla. Zid se utapa u tamu prostorije, a pattern izbija u prostor kao plavičasta, fluorescentna lebdeća mreža, dematerijalizira prostor i pretvara ga u atraktivan ambijent. Jurić obnavlja vlastita ispitivanja suodnosa slike i svjetla i tu svjetlo postaje integralnim i konstitutivnim elementom patterna, dajući mu novu vizualnu kvalitetu, intenziviraju ga i stvarajući dinamičku napetost na njemu. Grafički listovi ove mape ostvareni su na identičnom načelu kao i ambijent u Rigu, ali Jurić se, pored od naručitelja zadana mu formata i sitotiska kao tehnike grafičke reprodukcije, dodatno (samo)ograničava: koloristički na boje što ih nudi blok običnog kolaž-papira kakav u nastavi rabe osnovnoškolci, a strukturalno na naljepnice koje može jeftino kupiti. Na kolaž-papiru kao podlozi postavlja rastere od istih, ali sitnijih naljepnica - okruglih ili kvadratnih - a ograničeni su i njihovi formati i koloriti podloge. Jurićeva kompozcijska metoda improvizirajuća je i nastaje na osnovama postupka koji su isključivo manualne naravi jer se Jurić odavno ne podvrgava okvirima geometrijskih, a kamoli računalnih proračuna. Stvorene su vibrantne i koloristički atraktivne plohe - u igri su uvijek po tri boje - za koje je znakovit suživot Jurićeva specifičnog konstruktivizma i op-arta, a vrlo optimistička dekorativnost nova je dimenzija Jurićevih napora. Samozadani prostor, ograničen za varijabilnosti, igre i eksperimente, uvjetovao je da se Jurić nije zatvarao prema asocijacijama iz ropotarnice, pa u patterne slobodno i neopterećeno ulaze asocijacije na partije neokonstruktivizma, neoplasticizma, op-arata... Te asocijacije čitamo i kao dodatnu autoreferencijalnost jer njihova nazočnost očituje deprimirajuću spoznaju da je današnji autor odavno u "horroru": što god napravio, to uvijek asocira na nešto već povijesno, pa i potrošeno i slikar neminovno zakorači u tuđe dvorište. Šest ovih listova istodobno je portfolio sa šest predložaka za ambijente koje, poput ovoga u Rigu. Jurić te predloške može repetirati, širiti i razvijati u prostoru i predlagati ih galerijama kao spremna ambijentalna rješenja. Ove grafičke listove, međutim, lako je iščitavati i neovisno o rečenom Jurićevu novigradskom htijenju jer su istodobno i samostalni artefakti, nedvojbeno čitljivi u kontinuitetu ostvarivanja Jurićeve ikonografije, a kako bi taj kontinuitet bio transparentniji, valja se vratiti desetljeće unatrag. Jurićevi su se napori 1990-ih u velikoj mjeri kritički referirali na krucijalne značajke i utopijske strategije radikalne apstrakcije - u prvom redu konstruktivizma, De Stijla, Tea van Doesburga i posebice Mondrianove mizoginije - ostvarivane na uravnoteženoj suprotnosti okomica i vodoravnica, pri čemu su proračun, mir, harmonija i disciplina bili glavna obilježja te umjetnosti, a njezin utopijski cilj bijaše potpuni sklad svijeta. Budući da više odavno nema potrebe za nikakvom ideološkom pravovjernosti, ne treba postojati ni morfološka uniformiranost! Stoga sredinom 1990-ih Jurićeva kompozicijska strogost popušta, slike mu poprimaju slobodniju formalnu građu u kojoj čimbenik boje postaje jednom od bitnih plastičkih činjenica, da bi potom Jurićevi uraci govorili jezikom samostalne plastičke logike. Prostorne konfiguracije Jurić ne stvara linijom strogosti, nego - upravo suprotno - linijom svojevrsne imaginativnosti, težnjom ka intuitivnoj utemeljenosti egzaktnih formalnih i prostornih mjerila, pa mu slike ne sadrže nikakve bliskosti metodološkog ili eksperimentalnog karaktera s postulatima povijesnog konstruktivizma ili neoplasticizma. Početkom ovog stoljeća Jurićevi uraci još manje podliježu matematičkoj kalkulaciji i zasnivaju se na specifičnoj vrsti intuitivna planiranja, pri čemu se međusobne funkcije forme ne dovode u odnose čvrstih strukturalnih sustava, nego u odnose slobodne, ali jasne geometrijske harmonizacije. Moglo bi se reći da ta ostvarenja sada pripadaju konstruktivnoj a ne konstruktivističkoj shemi budući da ostaje otvoreno slobodnim načelima formalnog rasporeda i za epilog imaju najneočekivanija rješenja. Kao nekakav zaključak u svezi s Jurićevim grafičkim listovima i uopće njegovim recentnim naporima nameće se činjenica da današnja konstruktivna umjetnost žilavo radi na opovrgavanju preživjelih utopističkih sadržaja, ali nipošto ne kroz čin negacije bez alternative, pri čemu ona - važno je naglasiti - ne teži donošenju definitivnih vrijednosnih sustava, nego samo otvaranju neprestano novih putova svjesne i odgovorne aktivnosti. Zapravo je u posljednjih petnaestak godina Jurić jedini naš poslenik koji programski dosljedno i sustavno ustrajava na ideološkom predekodiranju radikalne konstruktivističke ostavštine, posebice mondrijanske reduktivne apstrakcije, kojoj - uvijek duhovito - sučeljava svoje inačice slobodnoga apstraktnog komponiranja koje odlikuje sve autonomnija prostorna i kromatska organizacija. Ivica Župan Iz predgovora grafičke mape "Duje Jurić", Edicija Rigo 2007.
|
|