Naslov "pilot-izložbe" Rajka Radovanovića Umjetnost kao samoodbrana je i radni naslov jednog njegovog, kako sam umjetnik navodi, nikad realiziranog rada. No, ovo je  također i radni naslov umjetnikovog većeg izložbenog projekta koji je posve u skladu s njegovom  konceptualnom strategijom i praksom djelovanja. Ustrajnost ovog djelovanja izražava i umjetnikova višegogodišnja opsesija serijom radova pod zajedničkim naslovom Novi oltari hrama sreće, koju su od početka karakterizirali "analitičnost u odnosu na medij te subverzivnost u odnosu na društveno-ideološki kontekst". Sa stajališta je današnjeg povijesnog odmaka posve zorno da su ova odluka i odabir medijskog i tematskog područja rada odredili formiranje identiteta umjetničke geste onim "neumjetničkim sredstvima" koja su introspektivno polazila "od vlastite intime". Kao što je poznato, tek u graničnoj egzistencijalnoj situaciji pojačava se etička težina trenutka i uvjeta umjetničke odluke i odabira. Rajko Radovanović se s tim suočio vrlo rano, u vlastitom iskustvu opresivnog režima koji je u njegovom back-groundu kao kontekstu prvih subjektivnih ikonoklastičkih gesti predstavljao njegov otac, "uniformirani čuvar" (zastavnik JNA) političko-socijalno-ideološkog sustava ex-države. 
Sam umjetnik opisuje ovu simptomatičnu i paradigmatičnu situaciju "eksploatacije" ikoničkog znaka: "U svojim tadašnjim radovima ja sam eksplicitno i opetovano upotrebljavao simbole tadašnje ideologije kao, meni jedinom, načinu mijenjanja percepcije mentalnog prostora  kojem je JNA bila oružana 'čuvarica' te stoga i bila nazivana 'sedmom republikom'. Moji su radovi i vizualno i značenjem bili u suprotnosti toj rigidnoj, uniformiranoj tra-la-la ideologiji. Naslovljeni 'Novi oltari hrama sreće' oni uglavnom izgledaju pop-artistički, pomalo teatarski. Danas ih doživljavam kao radikalni subjektivizam u odnosu na ideje koje je tadašnja zajednica prihvatila kao svoje."
(ulomak iz teksta Sonje Briski Uzelac) Rajko Radovanović rodio se u Valjevu 1954 ili 1944 godine (prije) 1954) u tadašnjoj dada-državi. Dobar dečko, podsjeća na Jugu. Učio je i radio u srcu Britanskog imperija i svoju lijepu i mudru suprugu tamo pronašao. Treća-sreća. Kao i u sličaju ovog tekstopisca. Pohađao je sveučilište u Brightonu, Fakultet umjetnosti i dizajna, Odjel alternativne umjetničke prakse od 1990 do 1993. Prije toga, osim vjerojatno osnovne škole, završio je sa ogromnim uspjehom Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, Odjel za unutrašnje uređenje i rusvaj. Iz tih godina potječe zaljubljivanje u umjetnost i njezin raznovrsni akcionizam. To su šarene godine od 1969 do 1974 iz kojih sežu poznanstva Željka Jermana, Svena Stilinovića i drugih. Dani i noći u služenju vojsci bijahu crna zabava ali i dobra prikupljanja iskustva i inspiracije za ovog nesuđenog zastavnika br.2. Naime, mnogi impulsi iz tog vremena ušli su u sadržaje i forme Rajkovog umjetničkog rada. Naravno, iako nešto mlađi i naivniji od generacije naših konceptualaca, pozitivno je reagirao na ključne zasade (naprimjer: doslovnost, tautologija...). Sjetimo se njegovog ciklusa: 'Stojim ispred, iza, pored... svog rada iz 1978. godine. Kao simpatizer i aktivist RZU Podrum i poslije Proširenih medija HDLU-a sudjelovao je na mnogim tematskim izložbama i gostovanjima uvijek sa minijaturnom uniformom u džepu... (doduše, nisam je vidio). Krov umjetničke ozbiljnosti dosegao je artikuliranjem principa pripadnosti (ciklus 'Rodna gruda' iz godina 1976, 1996 i 2006). Rajko je čas manje čas više deklarirani anarhista, kako puše, ali u odijelu za vjenčanje u crkvi ne bi išao živ. Unatoč kapitalizmu on ne gubi smisao za bune. Iritiraju ga zastave svih boja ako nisu skoro tamne, crne. U jeku zadnjeg rata izvodi akciju/performans: 'Stop the Aggression on Croatia', okomivši se na militante iz tuđine. Domovina mu to neće zaboraviti, ako već nije. Neizlječivi internacionalist, prijatelji su mu zamalo Aboriđani, Palestinci, Patagonci... Rajkova multimedijalna osobnost očitovala se u organizaciji akcija, izložbi, u predavanjima, izvedbama land arta, vođenju Centra za kulturnu razmjenu u suradnji sa suprugom Alison. Da su druga vremena bio bi idealan skojevac ali s kojim bi mrki vođe stalno imali problema. Nostalgičan je tip naš Rajko, jamačno voli stare viceve i staru pravdu (otkud mu fiškalstvo kad mu je samo mama iz Hrvatskog zagorja?).
Rajko posjeduje zavidnu ležernost, pomalo istočnjačkog tipa, što se tiče shvaćanja umjetnosti, karijere, estetike, plasmana. Bit će zasigurno da instiktivno /intuitivno zna da je centar smisla život sam (žena, gljive, pršut, skitanje, razgovori itd) a ne umjetničko cjepidlačenje. Život je as, umjetnost je - sedmica, ponekad dragocjenija... (iz Dada-biografije Vlade Marteka) Izložba i knjiga Rajka Radovanovića, nakon novigradske, biti će predstavljeni i u galerijama Remnot Beograd, The Good children New Orleans, Ćalama Depot Sarajevo.