Unutar disko kugle
Razmišljanja o umjetničkom radu Gorana Tomčića
Odbojnost i privlačnost. Sjaj i morbidno. Pojava i zbilja. Površina i dubina. Iz univerzuma Gorana Tomčića iskri tako zbunjujuće i iluzionistički da se na prvi pogled čini teškim ne posrnuti pri njegovu tumačenju, jer zaslijepljeni smo brojnim lomovima svjetlosti koji ispunjavaju prostor poput rotirajuće disko kugle.
"Dubina se u kiparskom, plastičnom smislu ne stvara postavljanjem jednog predmeta iza drugog u smjeru neke točke koja nestaje", napisao je 1948. njemačko-američki slikar Hans Hofmann u tekstu U potrazi za zbiljskim, "nego naprotiv, stvaranjem sila u smislu guranja i povlačenja (push and pull)". Hoffmann u tom trenutku naravno još nije poznavao trodimenzionalne učinke kakve Goran Tomčić stvara komadićima holografske folije, no njegova se poznata teorija guranja i povlačenja danas doima jednako aktualnom kao prije 60 godina, posebno u pogledu apstraktnog slikarstva ili apstraktnih elmenata u umjetnosti općenito. Zahtjev za optičkim kretanjem naprijed-natrag je nešto što Gorana Tomčića stalno zaokuplja u gotovo svim radovima, bez obzira jesu li dvodimenzionalni ili instalacijske prirode. Međutim, u slučaju "Push & pull made by Tomčić" nije riječ samo o geometrijskim oblicima i materijalima, nego i o temama i sadržajima koji stalno pulsiraju: push and pull psihičkog opažaja. Ponekad u prvi plan iskače snažna, emblematska slika poput cvijeta ili rasplesanog kostura, jer i tu se takve ikonografije kriju u minimalističkom rasteru kompozicije. Taj posebni push and pull jednako se tiče forme i sadržaja. Kolaže i ambijente Gorana Tomčića prožima poput programa. U jednom slučaju vidimo samo ukrase i uzorke, a onda opet emocionalne i kritičke poruke. Možda je na taj način i lakše najprije izbjeći često egzistencijalne sadržaje u tim radovima i usredotočiti se na blještavi svijet materijala. No to izbjegavanje nikada ne može trajati, pa ga ubrzo smjenjuje jeza, kao u slučaju zagrljenih kostura u instalaciji Eternal Embrace, u seriji mrtvačkih plesova na crvenom (Danse Macabre) ili kod kolaža na temu 11. rujna 2001. Razigrani kič i disciplinirana serijalnost ne mogu, pa čak ni ne smiju smanjiti konačnu dubinu doživljaja, nego funkcioniraju kao proračunati kontrast. Disko kugla visi u Platonovoj pećini i usporava jedino spoznaju dileme.
Svojom treperavom, razigranom estetikom, kao i sklonošću minimalističkim strukturama, Goran Tomčić je gotovo neugodno blizak radovima Felixa Gonzaleza-Torresa. Štedljiv i vedar, izazovan egzistencijalizam toga prerano umrlog umjetnika, na Tomčića je utjecao u ranoj fazi njegove vlastite umjetničke produkcije. Slično kao kod Gonzaleza-Torresa i njegovih nakupina bombona, kod Tomčića količina istovrstnih elemenata vodi prijelazu u višu kvalitetu: nekoliko srcolikih šljokica bezvrijedne su drangulije, no milijun ih čini apstraktnu ideju "blještavog srca" (Shimmering Heart). Sklonost Gorana Tomčića umjetničkoj uporabi kiča možda je najbolje objašnjiva pojmom campiness, koji Susan Sonntag već 1964. rabi u svojima Notes on 'Camp. Pritom je riječ o složenom tumačenju svijeta, utemeljenom u izvještačenosti, stilizaciji, eklekticizmu, trashu i kiču - to je mozaik opažaja u kojemu se visoka i trivijalna kultura više ne izlažu hijerarhijskim kategorijama. Nikakva vizualna pojava nije odveć niska da bi je se uporabilo - bez obzira je li riječ o sličicama iz albuma, naljepnicama, šljokicama ili umjetnom cvijeću. To su najbolji preduvjeti za Gesamtkunstwerke Gorana Tomčića. Tako je primjerice u instalaciji Passage (Leipzig, 2009) razigrao prostor nizovima žutih i ružičastih loptica od vate. Dojam neopterećenosti i lakoće, stvoren tim lopticama, pridodavanjem tek nekoliko fotografija odmah je međutim poništen. Šumske bobice zdrobljene u ruci odražavaju ranjivost i prolaznost: push and pull. Jednako tako nesmiljeno se drevnom i nikada iscrpljenom temom memento mori bave Danses Macabres koji nastaju godinama. Budući da je Goran Tomčić veći dio života proveo u SAD-u, bliski su mu utjecaji hispanističke kulture, a posebno grotesknog svijeta likova meksikanskog Dia de muertas, "Dana mrtvih", gdje se nazočnost smrti u životu izdašno slavi igrom i narodnom umjetnošću. Tomčić sebe doduše vidi kao Europljana, te smatra da na njega zbog toga veći utjecaj ima ovdašnja vizualna i duhovna kultura. No nakon doba velikih otkrića i vremena protureformacije, katolička je raskoš globalna pojava, čije se bogatstvo pojavnih oblika još i danas odražava u sakralnoj kao i narodnoj sferi. Posebice u odnosu spram smrti i prolaznosti ta vjerska umjetnost pokazuje upravo univerzalnu čežnju da propadanje materije i onaj svijet sublimira uz veliki estetski angažman - pomislimo samo na kult relikvije, gdje su primjerice ostaci kostiju svetaca poprimili izgled koji užas smrti nastoji ublažiti ukrasima i bogatom ornamentikom. Radove Gorana Tomčića možemo iščitavati i u sklopu te tradicije, jer oni nas uz svu svoju zavodljivu čaroliju uvijek vraćaju krhkosti našega postojanja. Pred očima nam se od blještavih fragmenata slaže paradoksalna, kratkotrajna ikonografija nedokučivog, koja se u svakom trenutku može ponovno raspasti. "Dekoracijom stvaram duhovnu klimu", objašnjava Goran Tomčić.
To međutim ne znači da je komponirano, eksplozivno preobilje materijala i oblika uzdigao do jedinog stilskog sredstva. Uvijek iznova referencije na minimalizam i repetitivne koncepte djeluju disciplinirajuće, možda i umirujuće. Pritom se usuđuje upustiti u umjetničku koliziju kakva je sedamdesetih godina smatrana najvećim mogućim kršenjem stilske čistoće avangarde. Onečišćenja masovnom kulturom, elementima poput popa i kiča, u svim su minimalističkim krugovima bila žestoko odbacivana. No to su purističko učenje već odavno konstruktivno omekšali brojni mlađi, posebice američki umjetnici, poput Tare Donovan, koju Tomčić iznimno cijeni, i njezinih metabolističkih, parazitskih izrasta. Ostala je privlačnost serijalnih, minimalističkih struktura koje daju određenu formalnu stabilnost u nesigurnom svemiru stilskih pluralizama i postmoderne. Istodobno se moć djelovanja takvih primary structures razigrano podriva. Goran Tomčić je u tome majstor: njegova su polja rastera potavljena akribično, no već sam njihov materijal usmjeren ka potrošnji zamagljuje granicu racionalnosti i nemogućnosti pronicanja - kao što je to slučaj s naslaganim srebrnim kutijama koje u jednakoj mjeri djeluju odbojno i privlačno. Njihova hladna, fraktalna geometrija ipak podsjeća na teorije Roberta Smithsona, koji je u procesima kristalizacije vidio metaforu civilizacijskih procesa hlađenja (Smithson, Entropy and the New Monuments, 1966.). Ledeno skrutnjavanje, kakvo nalazimo i u Smithsonovoj umjetnosti, valjalo je protumačiti kao društveni fenomen, a društveni poredak koji iz toga nastaje kao posljedicu prirodnih zakona. U tome se tumačenju, zanemarimo li proporcije, otvaraju usporednice između mnogih radova Gorana Tomčića i "Američke uzvišenosti" u Smithsonovom Spiral Jettyju, koji je Artur Danto interpretirao s one strane posve formalnih aspekata (The American Sublime, 2005.). U konačnici je Spiral Jetty, unatoč dimanzijama, ukras koji možemo smatrati parabolom uzaludnosti ljudskih napora. On često jednostavno nestaje u vodi slanoga jezera, a kada izroni, njegovo je kamenje presvučeno blistavim kristalićima soli - istodobno magičnim i hladnim. Ledeno svjetlucanje koje okružuje skeletne ljubavnike u Eternal Embrace Gorana Tomčića nije zapravo ništa drugo: dirljiv spomenik krhkosti postojanja, jedan uzvišeniji "ipak" na adresu prolaznosti.
Susanne Altmann je povjesničarka umjetnosti, kustosica i kritičarka u Dresdenu i Leipzigu.
Susanne Altmann