Veljača 1998. bila je najtoplija veljača otkad se 1856. počela voditi evidencija globalnih vremenskih uvjeta. I u Hrvatskoj se činilo da je proljeće uranilo nekoliko mjeseci, a bilo je i pravih ljetnih dana, kada su se ljudi kupali u moru. Ta je činjenica uznemirila hipersenzibilnog umjetnika Ivana Kožarića, zaljubljenika u prirodu, kojoj je posvetio brojna djela. Izazvan naglim zatopljenjem, nakratko je odustao od uranjanja u ontološka pitanja o umjetnosti i posvetio se poslu koji je naoko frivolan, ali si ga - paradoksalno - može naprtiti samo najiskusniji, zapravo suludo samouvjeren umjetnik: pokušaju da registrira i potom u slikarskom mediju očituje i dočara prerano razbuđenu prirodu u svoj njezinoj, za veljaču neuobičajenoj morbidnoj ljepoti, da fiksira iskonsku vitalnost, samoobnovu i snagu prirode i života u njoj, jednako kao atmosferu proljetne vrućine.
Kožarić je dolazak prerana proljeća dočarao elementarnim i spontanim, mekim i senzualnim akvarelima, izravno, bez ikoničkog ili bilo kakvoga drugog posredništva, s mnogo vode i s tek ponešto zelenog pigmenta. Dvanaest takvih djela pokazao je o Uskrsu 1998. u zagrebačkoj Galeriji gradskoj, na izložbi znakovito nazvanoj Vrećica puna sunčeve energije. Ludički - poput razigrana djeteta koje se prvi put susreće s akvarelom - boju nanosi osebujno širokim, nježnim, gustim, nesputanim i profinjenim potezima kista, pa mu akvareli vedre palete odišu svježinom i životnošću, naprosto iskre, pršte od treperenja, dočaravajući vedrinu svijetloga sunčeva sjaja, zelenilo livada, zelenkastu svjetlost Lonjskog polja, odbljeske Savinih i Jarunskih površina, a zagrebačko nebo dohvaćeno je u kovitlacu plavih blještavila. Ponekad se čini da po papiru plutaju velike, tamne vodene mrlje poput oblaka, virova ili vrtloga, koje vodenastom zelenom ili plavom pozadinom tvore začudne lirske formacije. Na začudan način Kožarić registrira i pomalo bolećive promjene boja u krajoliku prerano probuđenu iz zimskoga sna, pa čak i stanovitu nakaznost što se izdašno očitovala u preuranjeno rascvalu pejzažu.
Kožarić odtad svakog proljeća dočarava ne samo ljepotu i moć probuđene prirode u njezinu punom sjaju nego i činjenicu da je proljeće - stiglo ono pravodobno ili prerano - uznemirujuće doba godine koje raspupava ljudsku senzualnost u cjelokupnome njezinu spektru, a posebice snažno potresa ljudsku putenost.
I ovog proljeća lagano razvodnjenim tuševima, i dalje bez ičega predstavljačkoga, kroz izdvojene kolorističke isječke reagira na proljetne dane, punokrvnim i tmastim zelenim tonovima i valerima sugestivno registrira njihovu ljepotu i njihove mijene i - što je oduvijek bila njegova tema, koja je posljednjih godina još intenzivnije prisutna - slavi sam život slaveći ljepotu prirode, njezinu cikličku obnovu i čovjeka u njoj.
Isposnički redukcionizam na jednoj i maksimalnost umjetničke poruke na drugoj strani konstanta je Kožarićevih ostvarenja. Bez imalo iluzionističkog mimetizma pokušava tušem objektivizirati ono najtananije i najsuptilnije, što se mnogim slikarima čini nemogućim, čak i bogohulnim - plavetnilo proljetnog neba. Provlačenjem kroz filtar Kožarićeve izuzetne kolorističke senzibilnosti nastaju plave slike - boje neba - u rasponu od lazurnog i svijetloplavog preko gustog i tamnoplavog pa sve do crnog monokromnog namaza, uvijek bez uočljive geste. Njegova neba odriču se svake iluzionističke transkripcije i pred nama su prazne, esencijalne i spekulativne plave površine.
Na značenjskom planu nova neba svojom mentalnom fleksibilnošću, kontemplativnošću i duhovnošću nastavljaju Kožarićevo upiranje pogleda u visine, pri čemu nebo nije tek lokalni (zagrebački) fenomen, nego obuhvaća sve pod kapom nebeskom, čemu se uvijek optimistični Kožarić - osoba koja obožava život - neskriveno raduje. Samo smo crno nebo spremni iščitati kao točku u koju su uprti naši pogledi, kao metaforu naših ograničenja, uvijek prisutnu oko nas i još više u nama.
Neba su istodobno autoreferencijalna. Elementarnošću, jednostavnošću, utišanom gestikom, ignoriranjem metiera u klasičnom smislu, eteričnošću, razlikama u tonovima i nijansama plave boje, u gustoći tuša, ritmu poteza i teksturi ona također načinju temu dematerijalizacije, monokroma, multiplikacije, stereotipnosti i ponavljanja slikarskih manira, (nepostojanja) potrebe za stvaranjem novih slika danas, u doba nesmiljene konkurencije elektroničkih i drugih suvremenih medija. Tako Kožarić, kao i uvijek dosad - ležerno i s humorom, usput dotiče važna pitanja umjetnosti našega doba.
U Kožarićevu očitovanju proljeća važno mjesto zauzima ikonička partija: cvjetni motivi - cvjetovi, sami ili složeni u stručke što ih Kožarić i ove godine nadahnuto ostvaruje pastelom. Ti jednostavni motivi nastali su spontano, u hipu i u tek nekoliko sigurnih poteza njegove ruke, zato što je ideja koju ti potezi utjelovljuju odavno mentalno dovršena. Uza sve svoje odlike, ovi su listovi primjeri nevjerojatne vitalnosti i kreativne energije komprimirane u jednostavnim potezima, slobode duha, začudne stvaralačke paradigme, asketizma, redukcije forme i minimalizma uopće, jer Kožarić svijet velikih ideja svodi na mali format lista papira. Primjeri su to također sažimanja, lapidarnosti, zgusnutosti, ali i maksimalne koncentracije na esencijalno, gestualne snage i nadasve profinjenosti.
Ivica Župan