|
U izloženim pogledima stvaralaštvo Mauricia i Matije Ferlina podsjeća me na odnos okvira i slike. Kao što okvir određuje matricu slike i iznosi nijanse značenja vizualne materije, tako se nadopunjuje i rad dvojice braće, umjetnika. Iako stvaraju svatko u svome polju, njihov se rad neprekidno isprepliće i križa, te se čini poput nepogrešivog i nevidljivog povezivanja, koje pulsira u impresivnu poetiku. Slike, stvorene bilo u središnjoj domeni Mauricia, videu ili u središnjoj domeni Matije, plesu, temeljno su određene pomoću momenta gibljivosti. Štoviše, gibljivost zahvaća i neprestano prolaženje umjetničkih polja i žanrova, talasanje preko prividnih granica disciplina i njihovih istrošenih rubova. Prvi dojam relacije okvira i slike, koji u pravilu i uobičajeno djeluje statično, u radu Matije i Mauricija nadilazi klasičan odnos, pa je on u njihovom slučaju označen pomoću gibljivosti, prolaznosti i prenosivosti. Svaki stvaralac tako u toj priči nosi svoju mrežu značenja, njihovi elementi se s vremena na vrijeme spoje, zatim opet razdvoje, u svakom pak slučaju u nju hvataju gledaoca, obuzimajući ga inventivnošću koreografije gibljivih slika. Moja zabilješka o umjetničkom radu Matije i Mauricija uglobljena je u polje scenskih praksa, gdje sam braću do sada i najčešće sretala - kako svakoga za sebe, tako i zajedno. Baš u toj domeni iskrsnula je usporedba gibanjem uvjetovanog okvira i slike, koji mogu u određenom trenutku kreirati svak svoje polje, te postojati i sasvim odvojeno. Mauricijevo koautorstvo u plesnim predstavama slovenskih koreografkinja Maje Delak i Male Kline (Rondinella, HI-RES, Rodeo), njegova video posizanja i nanosi, konceptualizacije prostora i lokacija, uspostavljaju lirsku koprenu kao nosilju slike. Ona pomoću poetskih uvojaka opliće intimnu atmosferu, u koju se smještaju pokreti i akcije plesačica i plesača ili ih dopunjuju pomoću digitaliziranih slika, u koje Mauricio majstorski hvata efemernost plesne umjetnosti. Iz pokreta, punih emocionalnih taloga, ustvari koreografije sada nestajućih ili zamrznutih slika, izrasta tajni čuvstveni scenarij sakrivenog redatelja. Za razliku od u pozadini sakritog tkalca niti i strukture, Matija djeluje kao živa slika, označena pomoću prisutnosti suvremene tjelesnosti. To nije samo tehnički savršeno kretanje, već i promišljena artikulacija tjelesnosti, koja gledaoca vezuje silinom uprizorenih slika i emocionalne ekspresije. Matijin rad je kolaž emotivnih otkucaja, fizičkih ekspresija suvremenog plesnog tijela kao temeljnih oruđa artikuliranih atmosfera predstave, plesnih sekvenci i akcija - a to znači da gibljiva slika i Mauricijeva domena uspostavljaju mobilnu strukturu, okvir, koji materiju u pokretu napinje u promišljeni slijed intimnih slika. Preplitanje i susret obojega dragocijen je trenutak skrivene intimnosti i lirizma, koji gledaoca očarava dubinom i dodirom gibljive vizualnosti i tjelesnosti. Katja Praznik
|
|