Rekreiranje originala II. - Nove serije
Djelo Lare Badurine sagledat ćemo u kontekstu dviju serija: prve pod naslovom Serija, s nizom vaza koje nastaju od 2006. godine, te druge pod naslovom Jutarnji list, sastavljene od novinskih listova, koja nastaje od 2008. godine. Cjelokupnu Seriju, čiji je dio predstavljen i na ovoj izložbi, tvori dvanaest ponavljanja istoga postupka. Svako ponavljanje sadržava izbor triju identičnih replika kineskih vaza iz masovne industrijske proizvodnje, koje umjetnica razbija na fragmente i od njih sastavlja tri jedinstvena oblika kineskih vaza, zabilježena grafičnom shemom karakterističnom za muzealni način klasifikacije i taksonomije arheoloških predmeta. Seriju Jutarnji list tvore reprodukcije naslovnica iz novina koje se kreću na tankoj granici između informativne i žute periodike. Na izabranoj stranici iz novina razlikuje jezični i vizualni dio, i to tako da rasprostire dvije stranice, na jednoj reproducira samo tekst bez slika, a na drugoj bilježi zrcalnu sliku iste stranice sa fotografijama i ilustracijama bez teksta.  Upotreba kiparskog i grafičkog medija među serijama stvara formalno, ali ne i sadržajno razgraničenje, jer se obje bave paradigmom reproduktibilnosti i značenjem originala u produkciji predmeta. Nasuprot ustaljenoj kiparskoj tehnici klesanja ili građenja upotrebljava razbijanje i oduzimanje, a nasuprot tehnici udruživanja grafičkih elemenata razlikovanje. Badurina u temelju serijske industrijske proizvodnje prepoznaje materijalni nihilizam koji kod masovnog proizvoda izništava partikularnost jednog predmeta od drugog. Slično se događa s tekstom i slikom koji predstavljaju predmete masovne proizvodnje. Oni su u medijskom svijetu reducirani na oruđa za izražavanje istoga značenja, iako kategorički pripadaju različitim vrstama.
Autorica ne nalazi odgovor neposredno u umjetničkoj djelatnosti koja često neprikladno ispunjava zadatak razgraničavanja među stvarima i samo stilizirano kopira već postojeće stanje, već svoju manufakturnu proizvodnju izjednačava s drugim oblicima djela koja koriste slične postupke. Iako u spomenutim serijama ne možemo potpuno zanemariti značenjske sklopove koji govore o nizu sociokulturnih implikacija potrošačkog mentaliteta, prisilnog rada, masovne proizvodnje, manipulacije i dekontekstualizacije, ne bismo se željeli previše zapletati u niti društvene kritike, jer autorica ipak sumnja u postojeći sustav, prije svega na razini obrade pojmova, kada djelu nametnemo niz značenja i izraza koji ne proizlaze iz samoga djela, već iz njegove interpretacije. Umjetnica serijskim djelom u nastajanju (work in progress) promatra i bilježi razlike među stvarima, što je moguće i vidljivo tek ponavljanjem i usporedbom prividno sličnih predmeta u serijama. Za likovnu materiju koristi isključivo već postojeće stvari. Ključni povod za reciklažu postojećih stvari opet ne predstavlja nikakav društveni angažman, već izraz uvjerenja da umjetnik ne može stvarati ni iz čega, odnosno izvan spektra stvari koje već postoje. On može stvarati samo nove kontekste u kojima specifičnost / originalnost / neponovljivost svakoga predmeta postaje jasno čitljiva. Ali to nije pitanje originalne aure umjetničkog djela, već nam se tu postavlja lingvistički problem. Umjetnica kiparskim zahvatom izlaže apsurdnu izjavu: "Identične vaze su različite", dok razlikovanjem predmeta u novinama razgrađuje matematičku jednadžbu jezik(A)=slika(B), čime uvodi novu jednadžbu jezik=jezik i slika=slika. A i B su skupovi. Vrijednosti iz skupa A povezujemo sa sličnim vrijednostima u skupu B. Tako sliku djeteta smjesta povezujemo s tekstom: to je dijete. Pošto je diferencijacija među stvarima iz skupa A u odnosu prema stvarima iz skupa B veoma očigledna, često nam izmakne diferencijacija unutar skupa A ili B. Badurina uvođenjem nove jednadžbe prikazuje linearnu logiku novinskih medija, koji u doba mreženja i informatike očekuju da ćemo sliku djeteta jednačiti samo s tekstom to je dijete, ali ne i s tekstom bombaški napad.
Prilikom izvedbi kontinuiranih projekata, za umjetnicu je karakterističan zahvat kojim koristi različite znanstvene metode. U seriji Souvenirs made in ..., koju razvija od 1999. godine do danas, veoma je restriktivnom arheološkom metodom dokumentirala otpad na unaprijed određenim područjima velikih trgova glavnih gradova u (bivšim) socijalističkim državama. Kao što je vidljivo iz datacije njenih projekata, ona nijedno djelo ne završava do kraja, jer bi završavanje djela uzrokovalo opredmećenje, prekid radnog procesa, posljedica čega bi bila smrt djela. Jasno programiranim radnim procesom tako osigurava da serija ne izgubi formalne okvire i spriječava provalu vlastite samovolje u radni proces.
Ida Hiršenfelder