|
Mladi pulski autori Alen Božac i Leonid Zuban svojom instalacijom Is Exodus at home? već u naslovu i odabranoj interogativnoj formi sugeriraju svoj otvoren stav kojim nas pozivaju na vlastito propitkivanje i promišljanje o percepciji prostora propitkujući istovremeno njegovu ulogu u suvremenom društvu. Nastala oblikovanjem trodimenzionalnih formi od krhkog materijala - papira, i njihovim naknadnim apliciranjem na površine galerije, instalacija na svoj osobit način briše neke njihove osnovne funkcije; od pasivne i dvodimenzionalne podloge oni postaju aktivno tkivo - umjetnički materijal, kojima autori zaokružuju svoj sustav reprezentacije. Za projekt, znakovita je i interakcija ovog puta ni povjesničara umjetnosti, ni likovnog kritičara, već još jednog autora - umjetnika. Robert Pauletta pisanom je riječi nadopunio, opisao, ispjevao doživljaj tog istog prostora...
...bio je to san o kućama rapidna simulirana halucinacija odigrana negdje baš na pola puta između Atlantide i Utopije ...kuća moje Majke uz vijugavu je stazu dolje prema rijeci rijeka muljem miluje svoje obale tako ih oplođuje ali posljednji je dan onaj Sudnji već prošao to sad više nitko ne pamti u zaboravu smo izmiješali Istine i Laži ...kuća mog Oca Hmm mislim da ta kuća ima Ime Tehnologija Edukacija sve je ondje tako formalno društveno tehničko ali ako malo zagrebeš ispod svake te površine nalik betonskom bunkeru hladne logike očekuje Pakao ili nešto mnogo mnogo gore koliko sam samo puta poželio svoje golo nesputano tijelo suprotstaviti Povijesti no svi mi dobro znamo da vjetrovi imaju mističnu moć nad ljudima kao u nekom spacijalnom teatru novih baroka is exodus at home ?? is exodus at home ??? ...moj je prijatelj pjesnik još od djetinjstva on je iscrtavao prikaze malo od Kemije malo od Optike ali vrlo plastične vrlo mobilne i ako se ne varam već dugo on je zatočen u toj kući bez prozora i vrata a ja si mislim kakvog li oportunog mazohizma danas ionako svi mi imamo to što nemamo i nemamo to što imamo ...ali ja ja što se mojih kuća tiče trudio sam se oduvijek izbjeći očekivane identitete one društvene one osobne pa sam svoje udove raspršio na sve četiri Adamove strane i nacrtao sam se svog u ranama od spektakularnih ruža kao mudrost ili kao ludilo ja nisam trebao zidove ni svečana nedjeljna odijela ali sad mi je svega dosta i želim natrag u svojoj kući u svom tijelu nanovo oživjeti Svemir koji pleše sav od Krvi i sav od Mesa no riječi su isprazne danas kuće rastu u Gradu i Predgrađu tako savršene i lijepe pa kad ih završiš popneš se na krov i izvjesiš svoju Zastavu i svoju Antenu.
Robert Pauletta
|
|