Radovi Vesne Pokas demonstriraju mogućnost inscenacije i to inscenacije temeljne pretpostavke nastanka svake slike, a to je perspektiva. Perspektiva, konstrukt, održiva je samo iz jedne točke motrišta, iz pozicije nepokretnosti promatrača u prostoru. Međutim, sintaksa rada jasno izriče da ni "lijepa slika" ni estetizirani objekti koji je čine nisu ono što se nudi na konzumaciju. Scenografija, a svaka instalacija Vesne Pokas to nedvojbeno jest, poziva na traženje onoga što postoji, ne unutar slike, jer to je uvijek vidljivo, nego iza slike; na kretanje između različitih površina (ekrana), na potragu za prostorom koji generira zbivanja. Na putu prema njemu nalaze se zapreke, jer svaki ekran (objekt) funkcionira kao membrana između različitih razina koju nije moguće mimoići. Međutim, prolaz kroz, doslovce (nema metafore) je rez. Živog tijela u prostoru slike.
Leonida Kovač