Metapolitika istine
Dalibor Martinis protiv "demokratske apatije"
Podrijetlo suvremenoga prezira politike u demokratskim i autoritarnim društvima ne odgovara zbiljskome stanju repolitizacije svijeta života. Paradoks se čini neotklonjivim. Što se u javnosti više iskazuje gnušanje spram izabranih ili silom nametnutih političara, to je više pokušaja mišljenja i djelovanja s onu stranu povijesno uspostavljenih pravila liberalno-demokratske politike. Diktature, despocije i autoritarni oblici vladavine u doba globalnoga svjetskog nereda pošteđeni su barem glavne boljke suvremene zapadne kulture – demokratske apatije. Odakle prezir spram politike? Ta, nije li zazornost spram te drevne grčke riječi, koja nam određuje sudbinu povijesti, dokaz da odlikovano biće iz Aristotelove Politike kao srednji član između boga i divljih zvijeri nije dostojan biti spram vlastita roda filantrop, nego svagda na sebe samoga postavljeni mizantrop!? Kriza političkoga u suvremenome svijetu uopće ne pogađa toliko pojam politike koliko figuru suvremenoga političara. Pokvarenost, pohlepa, sebeljublje, laž, moralna izopačenost, demagogija, licemjerje, kukavičluk, oportunizam, svođenje općih interesa zajednice na privatne poslove narcistički usmjerenoga "društva bez odgovornosti" - eto karakterologijskoga opisa suvremenoga političara! Ako je u osvit pada komunizma potkraj 20. stoljeća strukturu politike zapadnih demokracija Pascal Bruckner s razlogom imenovao demokratskom melankolijom zbog dosade jednog tehnokratski otuđenoga poziva uređenja života u državi i civilnome društvu, čini se da ta dijagnoza više ne odgovara stanju stvari. Globalna je politika postala umreženi imperij opće ravnodušnosti spram života anonimnoga pojedinca. Velike političke borbe s različitim ideologijskim predznacima nisu iščezle sa svjetske pozornice. Od frontalnih sukoba klasa i socijalno heterogenih skupina one su poprimile hibridni oblik novih "kulturalnih ratova" u ime identiteta (rase, nacije, vjere, civilizacije). Karizmatski lik političara-proroka, neovisno o tome bio on totalitarni diktator tipa Castra, Maoa ili Tita, ili pak demokratski autokrat poput Churchilla, De Gaullea ili Mitteranda, kao da je nepovratno iščezao u imaginarni muzej povijesti.
Ovo je doba marketinga političara kao populističkoga vođe, koji zahvaljujući sprezi polusvijeta, dualne mafijaške ekonomije i medijske industrije postaje glavna figura planetarnoga spektakla. Politika je stoga odvratna samo zbog razotkrivena beščašća amoralnih političara. Sve je drugo navodno samorazumljivo "dobro" i "plemenito". Takva je slika očito pogrešna i zavaravajuća. U trenutku estetizacije političkoga danas u medijski proizvedenome svijetu zbiljske iluzije i iluzorne zbilje, što je baština umjetničkih pokreta avangarde s početka 20. stoljeća, pokazuje se da suvremeni političar nije ništa drugo negoli zbiljsko utjelovljenje svih naših privatnih bolesti. On je (po)javni lik društvene nelagode uzrokovane posvemašnjim gubitkom republikanskih vrlina kao što su odgovornost za zajednicu, građanska hrabrost, opiranje izopačenju demokracije u strahovlašće "izabrane manjine", koja služi tek vlastitu probitku i blagostanju. Što je danas figura talijanskoga premijera Silvia Berlusconija ako ne idealni lik te soap-politike koja prezire bit demokracije, a namjesto mitskoga junaka žrtve za interes države-društva-nacije cinički sebe prikazuje u korporativnim medijima u njegovu vlasništvu kao novoga narodnoga osloboditelja od "komunističkoga mentalnog sklopa", što nagriza zdravo tijelo liberalno-demokratske zemlje tradicionalizma i estetskoga uzora Europi?
Novi "kulturkampf" u svijetu globalne ravnodušnosti stoga ne može biti ništa drugo negoli pokušaj da se postideologijsku močvaru zapadne politike, u kojoj svjedočimo skladni suživot desnoga i lijevoga populizma pod mističnim nazivom "trećega puta", preobrati njezinoj izvornoj svrsi, naime, da služi općemu dobru. Svi neartikulirani anarhistički, protuglobalizacijski pokreti, mirovne inicijative, borbe za etnička i manjinska prava koloniziranih naroda, mnoštvo novih "autonomnih" prosvjeda protiv pretvaranja demokratskoga poretka Amerike i Europe u kentaurski sklop "dragovoljnoga post-totalitarizma" s iluzijom kulta individualizma kao slobodnoga gospodara života i smrti, vođeni su porivom nekovrsne nove metapolitike istine. Moć njezine nemoći počiva u iznova otkrivenu utopijskome obzorju svijeta. Istina metapolitike može biti samo utopijska. To je njezina imanentna granica. Ozbiljenje utopije ne znači ostvarenje cilja kao nečega projektiranoga u budućnost, nego pretpostavlja u-topiziranje zbilje kao realnoga prostora-vremena ispunjenja biti onog političkoga. Bit onoga političkoga jest postajanje metapolitičnim u svakom trenutku i u svakoj situaciji. Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš – pjeva Fernando Pessoa, koji se kao istinski umjetnik europske avangarde i dekadencije 20. stoljeća nije eskapistički sklanjao tek u imaginaciju i snove. Njegova je metapolitička pozicija traganja za vlastitom i istinom suvremenoga svijeta bila izvorno iskupiteljska, utopijska strategija. Može li se uopće "pozitivno" odrediti čemu to smjera metapolitika istine u globalnome neredu svijeta? Ako se već alternativa modernome poretku država-nacija unutar kojega politika jest primarno legitimna moć vladavine suverenim teritorijem mijenja u transpolitički savez novog oblika globalne države i civilnoga društva, jasno je da u igru ulaze novi "subjekti".
To više nisu samo tradicionalne političke institucije poput stranaka, sindikata, korporacija, mehanizama vlasti koncentriranu u sudstvu, medijima, organima unutarnje i vanjske sigurnosti. Alternativne strategije politike u globalno doba ponajprije su novi društveni pokreti nastali na utopijskim zasadama studentske pobune '68. kad se unatoč rigidnim ideologijskim dogmama zapadnih buntovnika (maoizam, trockizam, antiimperijalistička retorika "revolucije sela protiv grada", gerilski ratovi s mistikom kubanske revolucije kao permanentnoga terora protiv američkoga imperijalizma) stvara misao da utopija određuje zbilji njezine "zbiljske mogućnosti", a ne obratno. Metapolitika istine stoga je misao utopijskoga pokreta s onu stranu tradicionalnih institucija liberalno-demokratske politike. Ali za razliku od djelovanja "izvan sustava", poput izvanparlamentarne opozicije u Njemačkoj šezdesetih godina 20. stoljeća, sada se cijeli sustav "svijeta života" nalazi ugroženim od globalne prijetnje. Povratak republikanskim vrlinama nije stoga konzervativna politika očuvanja poretka, kako su radikalnolijevi kritičari uvijek prosuđivali antropologiju politike Hannah Arendt, istinske predstavnice zametka novoga odnosa istine, zajednice i smisla političkoga uopće. Prva preduvjet metapolitike istine nije bijeg od zbiljske politike u okružju liberalno-demokratskoga poretka vladavine izabranih "predstavnika naroda". Alternativa omraženosti iskvarena političkoga svijeta izopačenja demokracije iziskuje dvoje: povratak biti demokracije kao jedinstvu djelovanja za opće dobro i iskazivanja republikanskih vrlina u svakome pojedincu (čovjeku kao univerzalnome subjektu identiteta i razlike) te putovanje spram zamišljena cilja preobrazbe politike u ono "izvan" puko ljudskoga habitusa, u metafizičko obzorje politike kao metapolitike istine svih bića na zemlji. Utopija u tom razumijevanju ne znači zamišljanje nekog "idealnoga grada" budućnosti ili rajskoga otoka sreće. Mistika kubanske revolucije kao izolirana otoka koji simbolički predstavlja figuru otpora neoimperijalizmu globalizacije Amerike, još danas uvelike poticana kao uskraćeno mjesto utopijske "subverzivne gerile", poput svih iluzija o rajskim otocima "izvan ovoga svijeta" tek je ideologijski opijum za mlade buntovnike. Egzotika i "revolucionarni turizam" razotkrivene su zablude pseudoutopijske svijesti permanentne revolucije ljudskih potreba. Više nema nikakvih topografija utopije kao zbiljskih mjesta političke i kulturalne jednakosti, pravednosti, slobode i vladavine ljudskih prava, niti ih je ikad i bilo. Stoga su totalitarni eksperimenti realnoga socijalizma, kao spoja egzotike i revolucionarnoga turizma u 20. stoljeću, simbolički imali dvije posve oprečne slike – Brijuna i Gologa otoka. Alternativa tradicionalnoj politici za razliku od alternative globalnome kapitalizmu ima uporište u izvornome pojmu demokracije kao vladavine slobodnoga naroda. Zato je zamišljanje demokracije kao procesa ili puta spram zbiljskoga stanja jedinstva pojma, ideje i realnosti onog političkoga po svojoj naravi utopijsko. Globalni kapitalizam nije nikakva utopija, nego prirodnonužni i ograničavajući svjetskopovijesni sustav proizvodnje, razmjene, razdiobe i potrošnje života kao robne forme. Alternativa demokraciji nije antidemokracija, nego ispunjenje izvornih demokratskih sadržaja u zbilji. Alternativa globalnome kapitalizmu ne može biti utopijskoga karaktera, čak i kad se govori o antikapitalističkim pokretima (zapatisti, anarhisti), nego radikalni pokret s onu stranu kapitala kao subjekta-supstancije povijesti. U strogom smislu riječi alternativa degeneriranome stanju suvremene demokracije jest metapolitika istine demokracije kao utopijskoga projekta. Globalni kapitalizam nema alternative. Njegova je jedina sustavna slaba točka u granicama rasta. To je imanentno samoprevladavanje u globalnoj metapolitici istine da uvijek postoji mogućnost izbora čovjeka kao samosvjesnoga bića zajednice. Takav slučaj refleksivnoga rizika ima apokaliptičke crte. Što je, dakle, ono metapolitičko u naizgled skromnome zahtjevu povratka izvornoj demokratskoj političkoj kulturi/republikanskim vrlinama kao spasu pred pogubnim ravnodušjem građana i strahotnim oblikom suvremene demokratske apatije?
Suvremena filozofijska promišljanja pojma vremena neotklonjivo su vezana uz riječ "događaj" (Ereignis, event, évenément). Heideggerova misao tu "riječ" uzimlje kao tajnu razrješenja odnosa između bitka i vremena. Biti i vremenovati uvijek se "događa" kao stjecište bitnoga odnosa. Usuprot zbivanju u prirodi kao ispunjenju unaprijed zadanih uvjeta prema kojima nešto mora biti upravo tako i nikako drukčije (prirodna nužnost), ljudski je povijesni svijet određen mogućnošću preinake kontigentnih situacija. Promjena okružja moguća je samo zato što čovjek ima mogućnost odriješenosti od prirodne okoline. Njegova artificijelna/umjetnička ili stvaralačka bit kao duhovnoga bića podaruje mu otpočinjati svagda iznova i mijenjati zatečeno. Pojam "događaj" nije tek pogođena "riječ" za nešto što se zbiva u vremenu kao linearnome nizu prije-sada-poslije. Događaj je apsolutna novost. To je iskrsavanje posve drukčijega svijeta. Na hajdegerovskim temeljima, ali s nekovrsnom "subjektivističkom" nakanom svladavanja "objektivnih" okolnosti čovjeka u svijetu kontingencije i faktičnosti, francuski je filozof Alain Badiou razvio iznimno složenu verziju događaja kao istine bitka u vremenu. Istina nije tek metafizička odrednica odnosa između bitka i logosa, podudaranje stvarnosti i misli, nego zadire u dvojstvo objektivnoga znanja o stvarima kao takvima, o njihovu fiksnome stanju i mogućnosti radikalnoga prekida s prethodnom "istinom" u vremenu. Druga, antropologijski potentna teorija istine govori da je istina uvijek istina nečega u vremenu. Procedura istine otpočinje tek ondje gdje opstoji mogućnost radikalne revolucije, invencije, transfiguracije fiksnoga, "prirodnoga" i "nužnoga" poretka istine o nekom biću. Mi ne možemo preinačiti matematičke aksiome, primjerice, ali možemo promijeniti ljudski svijet jednostavnom odlukom pokretanja lanaca uzroka "novoga" događaja. Događaj, subjekt i is"ina aspekti su procesa potvrđivanja. Sve se zbiva u "situacijama". Istina je otuda logika biti istinitosti za nešto, neovisno da li je posrijedi istina načela, osobe ili ideala. Mogućnost istinskoga preokreta fiksnoga stanja u ljudskome svijetu, pa onda dosljedno i u granicama prirodnoga okružja, već je uvijek podarena čovjeku iz njegove samostvaralačke biti slobodnoga bića. "Novi" je događaj rezultat promjene veza između kontingentne situacije, faktičnoga svijeta i ljudske slobode izbora. Četvorstvo područja u kojima se istina objelodanjuje kao "generička procedura" za Badioua su ljubav, umjetnost, znanost i politika. Ljubav posjeduje individualnu dimenziju i ne odnosi se jedino na spolnu privlačnost međusobno djelujućih aktera ispunjenja žudnje, nego se može očitovati i kao ljubav spram Boga, prirode, umjetnosti. Politika je, tomu usuprot, kolektivni čin odgovornosti za zajednicu uređenu na umnim temeljima. Umjetnost i znanost pripadaju području čiste invencije i kreativnosti, odnosno otkrića. Sva su četiri područja jedinstveni sklop događaja istine u vremenu. Sloboda započinjanja iznova jest, dakle, svjetskopovijesni događaj par excellence.
Temeljno razlikovanje dva pojma politike kao prostora-vremena "življenja zajedno" (Hannah Arendt) u oživljavanju republikanskih vrlina i praktičnoga zahvata u prethodnu opstojeću situaciju (Alain Badiou) s naglaskom na radikalnost promjene situacije jest razlika između dva pojma "ustavnoga republikanizma", američkoga i francuskoga. Dok prvi ne zadire u liberalno-demokratski složaj kao povijesno upitan, drugi je rezultat revolucionarne aktivnosti "odozdo". Pomirenje je moguće tek kad se u pojmu metapolitike istine otkloni ideologijski prezir drugoga spram prvoga kao pukog status quoa. Političko predstavništvo državljana kao načelno svih građana imperija-republike pretpostavlja participativnu političku kulturu nadziranja političara putem medija i osamostaljene javnosti. Takva vrsta izvornoga republikanizma u suvremenoj je politici Amerike čista iluzija. Spektakularizacija politike kao medijskoga uprizorenja velike pučke zabave nadilazi više bilo kakvu melankoliju za republikanskim tradicijama. Uzvišenost politike kao stvaranja "prijelomnoga događaja" preuzimlje kulturalna industrija u neprestanoj iluzornoj politizaciji javnosti. Globalna liberalno-demokratska politika od trenutka simboličkoga čina pada komunizma 1989. pokazuje da priča o "kraju povijesti", paradoksalno, nije uzdigla kult individualne slobode i republikanskih vrlina na vrh moralnih vrijednosti, nego je s ideologijom "kraja povijesti" nastupilo doba kraja iluzije o aktivnome državljaninu kao vječnome idealu liberalne demokracije. Samo iz obzorja metapolitike istine kao povratka izvorima demokracije uz nadu u mogućnost "realne utopije" globalno umreženoga svijeta moguće je razumjeti zašto novi društveni pokreti (ekološki, mirovni, pokret za prava spolnih i rasnih manjina, antiimperijalistički pokreti u zemljama tzv. trećega svijeta) preziru tradicionalni republikanizam i uopće liberalno-demokratsku politiku.
Stvar je jednostavna. Bit se politike kao spektakla zbiljske moći vladavine svijetom "događa" negdje drugdje, a ne u institucionalnim okvirima predstavničke demokracije. Strategija otpora stoga rigidno vraća stvar na početke socijalističke alternative, tragajući za onim kultom pojedinačne slobode koji se u kolektivnim akcijama ne podaruje stranačkome načelu poslušnosti, ideologijskim vođama ili bilo kakvu nadodređujućem načelu oligarhijske strukture moći. Metapolitika istine stoga je živa zona autonomnih akcija protiv institucija globalnoga kapitalizma kao i protiv simboličke reprezentacije građanina u okrilju parlamentarne demokracije. Metapolitika istine jest istina metapolitičke borbe za nešto više od puke izborne utakmice ideologijski hibridnih stranaka. Ona konačno nakon dugih desetljeća slavljenja Drugoga i razlika (queer-culture, rodna politika, feminizam i rasno različiti), što je opravdanje imalo u filozofijskim tekstovima Derride, Lacana i postkolonijalne kritike, mora promijeniti smjer i vratiti se namjesto građanskih prava temeljnome pravu s kojim je Francuska revolucija krenula u borbu za novi demokratski svijet – pravu Čovjeka. Mi nismo različiti i ne moramo se učiti toleranciji tzv. razlika. Mi smo isti. Metapolitika istine stoga je samo i jedino povratak izvorima prosvjetiteljstva u kojem namjesto Boga vladavinu svijetom preuzimlje emancipirano čovječanstvo, a ne Francuzi, Amerikanci, bijelci, uzvišeni ili plemeniti, superiorni ili "prezreni na svijetu". Jednostavna spoznaja o univerzalnosti ljudske osobe kao iste u svim različitim inkarnacijama ne potire kulturalne razlike, nego ih drži drugorazrednima. Sudbina je globalnoga svijeta nomadizam, transkulturalizam, migracije i prelazak u nove hibridne oblike identiteta. Povratak ideji "čovjeka" ne znači otuda nastavak moderne/prosvjetiteljstva drugim sredstvima. Naprotiv, sve je u promjeni smjera, jer utopijska ekstaza budućnosti nije puko linearno "još-ne-sada", nego otvoreno područje neizvjesnosti pustolovine slobode. Čovjek iz obzorja metapolitike istine više nije "isti" čovjek modernoga doba. To je "drugi čovjek" iz postmoderne krize identiteta, netko posve Drugi, globalni Nitko koji posvuda i nigdje ima svoje "domovine" i svoje "azile". Nema više ničega patetičnoga kad se u ime istosti/univerzalnosti ljudske sudbine netko obraća Drugomu izvorno ljudski kao čovjek čovjeku. To je prva i posljednja mogućnost istinske komunikacije "življenja zajedno", imenovanje mjesta i vremena u kojem demokracija nije puki institucionalni znamen sjećanja na povijesnu prošlost, mitska pripovijest o sudbini junaka, očeva utemeljitelja polisa i republika, građanskih ratova i estetizacije politike kao spektakla manipulacije masovnom sviješću. Povratak čovjeku i njegovu pravu na odlučivanje o načinu "življenja zajedno" nadilazi puku aritmetiku izborne igre, premda se od nje ne odvraća gestom neodgovorne kritike ideologije koja iza prezira politike kao takve skriva nevjerodostojnost mišljenja. U ime te primarne, predrefleksivne metapolitike istine s utopijskim obzorjem pustovanja do imaginarnoga cilja, poput arhitektonike Plotinovih ekstaza na putu do bitka onoga božanskoga, može se ezoterijski demokracija razumjeti kao proces samoosvješćivanja ili, još radikalnije, kao istinski život čovjeka kojemu je podarena univerzalnost slobode u činu uvijek novoga započinjanja. Može li suvremeni umjetnik biti su-dionik takva začudnoga i ambivalentnoga procesa metapolitizacije istine, a da ne padne u zamke angažirane umjetnosti koja je uvijek tako opasno blizu novomu ideologijskome podaništvu? Može li on navijestiti jezikom realizirana ikonoklazma put "prosvjetljenja" svih koji žrtvovanjem dobrobiti zajednice pristaju na odricanje od privatnoga narcizma, prihvaćajući poslanstvo političkoga kao dužnost služenja istini? Kako uopće suvremena multimedijalna umjetnost može odgovoriti na izazov repolitizacije svijeta života?
S krajem 20. stoljeća velike su pripovijesti društvene teorije bile u znaku postideologijske euforije. Što se danas sve relevantne rasprave svode na promišljanje fenomena globalizacije i terora, globalizacije i biotehnologije, ne svjedoči o zamoru i dosadi teorijske globalne igre, nego o potiranju svih drugih malih pripovijesti postmoderne u drugi plan. I "kraj povijesti" (Francis Fukuyama) i "sukob civilizacija" (Samuel Huntington) kao pozitivni i negativni oblik odgovora na imperijalni pohod globalizacijskoga diskursa svijetom potirali su mogućnosti alternativa "prirodnopovijesnoj nužnosti" liberalno-demokratske ideologije. S njima je gotovo iščezao subverzivnokritički prosvjed protiv željeznoga terora nužnosti. Logika binarnih suprotnosti u međuvremenu je postala jedina dijalektika društvenoga razvitka u doba postpovijesti. Pojednostavljeno govoreći, ili si za globalizaciju ili za fundamentalizam. Tertium non datur. U tom frontalnome "ratu kultura" bilo je samo pitanje vremena kad će kritička svijest suvremene umjetnosti kao događajnoga znaka vremena iz stadija društvenoga eksapizma prijeći u fazu repolitizacije. Njezin imaginarno-utopijski "treći put" između dviju homogenih svjetskopovijesnih ideologija označio je novo, posve novo razdoblje društvenoga angažmana umjetnika. Ali ne kao povratak socijalnokritičkome angažmanu Josepha Beuysa, nego kao heterogeno područje interaktivnoga, multimedijalnoga djelovanja "kolektivnoga intelektualca" osjetljiva na sve moralne izopačenosti i cinizam globalnoga kapitalizma. Putem "etike nove solidarnosti" suvremeni se umjetnik u komunikacijskoj zajednici ne pojavljuje kao prorok ili vrač utopije. Njegovo je "poslanstvo" mnogo skromnije. Odgovoriti svojim "djelovanjem" na "događaj" jedino preostale provokacije i šoka suvremenoga svijeta – univerzalnu bijedu čovjeka s ruba povijesti i degeneraciju političkoga u svjesno proizvedenu masovnu apatiju kao posljedicu kulturalne depresije i narcizma. Takav zaokret u javnoj percepciji suvremenoga umjetnika kao društvenoga provokatora i raskrinkavatelja iluzija o "najboljem od svih svjetova", kako se lajbnicovski predstavlja fenomen globalizacije, pogodio je sve oblike "događaja": konceptualnu umjetnost, performativnu, land-art, cyber-art, body-art, multimedijalne eksperimente. Medijska estetizacija politike kao nove uzvišenosti tehnokratskih namjesnika koincidira s posvemašnjom preobrazbom svijeta života u life-styling. Sva je suvremena umjetnost stoga re-politizirani rad interakcije okolnoga svijeta, svijeta doživljaja disperzivnih sudionika, teoretičara i anonimnih glasova digitalne demokracije. Subjekte intervencije u javni prostor političkoga u svojem ideologijskome i svjetonazornome multianarhizmu, unatoč toliko razvidnih razlika, odlikuje primarna istost. Svi oni djeluju sada i ovdje na u-topiziranju zbilje drukčijim oblicima kritike političkoga beščašća i programirana globalnoga kaosa. Repolitizirana umjetnost više ništa ne "oponaša", ne oslikava ili simbolički proizvodi objekte za ugodu korisnika/publike još muzejski uprizorenih djela i/ili događaja. Njezina je "funkcija" autonomno sudjelovanje u utopiziranju zbilje sredstvima javnoga angažmana. Njezino je jedino "oružje" nova kritička teorija globalizacije i "etika nove solidarnosti". Ali to ne znači svođenje umjetničkoga čina invencije i stvaralaštva na logiku političke moći. Metapolitika istine znači nešto bitno drugo i drukčije. To je put spram cilja za koji vrijedi misao Denisa de Rougemonta o aktivnoj politici pesimizma u kojoj je jedino važan put kao duhovno-metapolitičko preobraćenje pojedinca.
Novi projekt suvremenoga multimedijalnoga umjetnika Dalibora Martinisa Obraćam ti se kao čovjek čovjeku – Postaje na putu za demokraciju autonoman je čin intimističke repolitizacije umjetničkoga događaja-u-vremenu. Tri su konceptualne odrednice tog jedinstvenoga utopijskog pokušaja nagovora na demokraciju. Iz obzorja već nazrijete nakane metapolitike istine za koju vrijedi parafrazirana Gandhijeva maksima - "Nema puta do istine. Istina je put." - Martinisov se projekt zasniva na: 1) komunikacijskome postprosvjetiteljskom obratu vrijednosti čovjeka kao univerzalnoga bića zajednice; 2) mistici putovanja prostorom-vremenom na kojem svaka osoba preuzimlje odgovornost za opće dobro činom navlastite odluke; 3) u-topiziranju banalnosti svakodnevice kritičkim postupkom razaranja slike svijeta kao masovno-medijske poruke.
Obraćati se Drugomu izvorno kao čovjek čovjeku gotovo je zaboravljen način predrefleksivne komunikacije samosvjesnih bića koja ne povezuje ništa drugo negoli primarna čovječnost. Nitko se u cinično-ironijskoj kulturi spektakla globalnoga doba više ne obraća drugome bez neke posredničke uloge. Multimedijalna umjetnost kasnomoderne u svim je svojim dekonstrukcijskim zahvatima u sami iščezli subjekt "govora" neprestano odgovarala na šok i provokaciju robno iluzorne slike svijeta kao supermarketa potrošačke magije ironijom, preuzimanjem istovjetnih tehnika začaravanja zbilje poput svake dobre propagandne manipulacije. Svaki se medijski propovjednik ili politički demagog još od karizmatskih vođa boljševičkoga i nacističkoga pokreta obraćao Drugome kao fikciji kolektivne volje (narod, klasa, društvo). Čak i razvijena demokratska tehnika vladanja masama s pomoću uvjeravanja skupina javnosti u podarivanje glasa na izborima stranci i njezinu vođi pozivanjem na volju naroda nikad ne spominje čovjeka kao čovjeka. Ostavimo priče o patetičnosti rodnoga pojma u govornoj uporabi! Granice modernoga humanizma ne ruši razumska kritika konzervativnoga nominalizma (nacionalizam) koji od Josepha de Maistrea, mislioca aristokratske političke reakcije na Francusku revoluciju, čovjeka smatra političkom tlapnjom: "Nigdje nisam vidio čovjeka kao takva. Ali sam vidio Francuze, Nijemce…" Naprotiv, njegove su granice zadane povijesnom redukcijom čovjeka na namjesnika teritorijalno ograničene suverenosti države-nacije. Državljanin/građanin utjelovljenje jest "političkoga čovjeka" u modernim demokratskim državama. Rimski republikanizam još udara temelje toj uzvišenoj figuri općosti, ali ga svodi na zajednički nazivnik imperijalne moći Rima.
Izvorna komunikacija s čovjekom kao takvim pretpostavlja unutarnju kritiku ograničenih dosega predstavničke demokracije. Cijelo 20. stoljeće razvitka zapadne demokracije jest povijest stalne krize legitimnosti predstavničkoga liberalno-demokratskoga poretka. Od Rousseaua do anarhista, socijal-utopista, Marxa, Korscha i pokreta nove ljevice šezdesetih godina protiv granica kapitalizma i iluzornosti političkoga parlamentarizma postoji načelna sumnja u svrsishodnost otuđene političke moći od čovjeka samoga. Biti istinski metapolitički subjekt znači obraćati se Drugome u znaku njegove mišljene i življene univerzalnosti. Martinis se stoga u komunikacijskome post-prosvjetiteljskom obratu vrijednosti čovjeka kao univerzalnoga bića zajednice ne obraća Drugome kao posebnome slučaju pojedinačne volje. On ne komunicira s Drugim kao nositeljem nacionalnih obilježja, rasno drukčijem, spolno različitim. Obraćanje Drugome kao čovjek čovjeku primarni je čin obraćenja svijesti na ono što nas uopće povezuje u zajedničkome životu. To je skrušeni apel na povratak čovječnosti. Mi nismo primarno različiti, dakle Drugi, nego isti. Time što smo isti, priznati u univerzalnosti kao bića zajednice, pri čemu politička zajednica jest tek zatvoreni okvir jedne šire zajednice (svijeta, kozmosa), pa se odlikovani politički čin umnoga preuređenja života u svijetu ne može odnositi samo na tiraniju čovjeka spram drugih bića i prirodom uopće, moguće je metapolitiku istine utopijski shvatiti kao putovanje do demokracije. Ali demokracija nije cilj, nego političko sredstvo da bi čovječnost čovjeka u zajednici živih bića ispunila svoju svrhu. Zato je put posvećen. U njemu se prepoznaje smisao onoga što je zadano izvan kao cilj – metapolitika istine.
Obraćati se Drugome kao čovjek čovjeku nadilazi moderno samorazumijevanje demokratske politike usmjerene na ozbiljenje građanskih i političkih sloboda. Istinski je cilj komunikacije s Drugim potvrđivanje prava čovjeka, dosezanje iskustva nenadomjestive slobode koja je bez temelja, kontingentna i faktična, i omogućuje tako nešto kao što je promjena situacije ili sloboda izbora. Dalibor Martinis u svojem se umjetničkome projektu gotovo ezoterijski uzdiže iznad moderne redukcije političke komunikacije s državljanima. On kao univerzalni prosvjetitelj zna da humanitas homo humanuma uopće omogućuje svaku moguću degeneraciju čovječnosti i svaku moguću degeneraciju izvornoga smisla politike. Martinis je stoga repolitizirani umjetnik utopijske moći ljudskoga kazivanja bez pada u patetiku propagandne laži. Cinično-ironijska struktura suvremenoga govora medija za tog je multimedijalnoga umjetnika prava patetika, kič groze u kojem se iskreni govor i obraćanje Drugome kao čovjeku nepovratno izgubio. Taj kritički posthumanizam proročko-refleksivnoga govora s nagovorom na demokraciju zapravo tek opetuje popis demokratskih (republikanskih) vrlina i ništa drugo u novome kontekstu posvemašnje demokratske apatije. Poruke koje ostavlja umjetnik na osamljenim cestovnim postajama nisu mudroslovni aforizmi nekog anonimnoga šarlatana. One se nalaze usporedno s oblijepljenim jumbo plakatima, nezaobilaznim grafitopisom razuzdanih "alternativaca" na zidovima "bunkera", "kažuna", te začudne cestovne arhitekture Hrvatske ni sa čim drugim usporedive upravo zbog toga što je u svojoj originalnosti nesvodiva na neki prepoznatljivi model gradnje. Obraćanje/obraćenje čovjeka u ozbiljnoj igri pred-izborne strategije nagovora na demokraciju ostvareno je tekstualnom porukom – jedinim medijem izvorne komunikacije s čovjekom kao čovjekom. Multimedijalni umjetnik tradicionalnu je sliku nadomjestio realiziranim ikonoklazmom teksta. Tekst kao medijalna apstrakcija svijesti preuzimlje uzvišeni iskaz umjetnika-proroka. Ali ovdje nije riječ ni o kakvu proroštvu budućnosti, nego o činu nagovora na demokratsko pravo-obvezu-svijest anonimnoga putnika: da izabere pravo na izbore neovisno o tome ima li uopće nešto pozitivno izabrati. Izborni čin u ezoterijskome smislu pokazuje slobodu čovjeka da glasa za univerzalnost demokratske ideje. Projekt obzirnoga akcionizma Dalibora Martinisa istinski je apel umjetnika za promjenom svijesti o mogućnosti promjene demokratske apatije društva. To je gesta radikalnoga protivljenja svakom individualnome bijegu od odgovornosti. Na svakoj od "izabranih" postaja na putu za demokraciju jedna poruka naznačuje odgovor na drugoj postaji. Linearni niz nije beskonačan, kao što svaki ljudski put ima svoj početak i kraj.
Mistika putovanja prostorom-vremenom na kojem svaka osoba preuzimlje odgovornost za opće dobro činom navlastite odluke gotovo da je Martinisov autorski "prijepis" (o)kultnoga filma Wima Wendersa, 'Pariz, Teksas'. Cestovna arhitektura istarskih i uopće primorskih pustopoljina provincije u sebi skriva neku vrstu postaje iskupljenja, jer autobusi ovdje uglavnom kasne, a vrijeme mjereno satom protječe poput pijeska u klepsidri. Svaki putnik u tim odmorišno-meditativnim betonskim svratištima izložen je "pogledu" i "nagovoru" Drugoga. Bez obzira bile posrijedi marketinške poruke, otisnute smrtovnice, opsceni grafit/slika, urezani znakovi subkulturnih skupina, imena rock-bandova, plakati za koncerte narodnjačke glazbe – sve su to svakodnevni ikonozofski inventari medijalno proizvedene stvarnosti jednoga putnika. Martinis je ideju putovanja do demokracije začarao vlastitim izborom. Izabrao je za repolitizirani čin intervencije u vrijeme-prostor medijalne zagušenosti nepoznatoga čovjeka kao osamljenoga putnika. Zato je projekt Obraćam ti se kao čovjek čovjeku uistinu metapolitički intimizam istine. Bez buke i vike, bez manifesnoga nasilja neoavangradne provokacije usred trgova lažnih prijestolnica umjetnik je od interaktivnoga videorada Koma preko Binarnoga niza došao do najjednostavnije, iskonske poruke obraćanja/obraćenja čovjeka na putu za demokraciju. Njegova je tjelesna odsutnost prisutnost krhkoga znaka umjetničke poruke: ne, to nisam JA, UMJETNIK! To iz duha svetkovine metapolitike istine progovara događaj nagovora čovjeka na žrtvu za opće dobro. JA, UMJETNIK, to je netko drugi, govoreći remboovsko-pesoističkim jezikom izlaska iz puke subjektivnosti pojedinca.
Postaje su u Martinisovu projektu shvaćene kao neizbježne ekstaze mudrosti puta koja iziskuje težinu prosvjetljenja. U tom se smislu u novome repolitiziranome okružju brige za dobro zajednice umjetnik vraća drevnim ezoterijsko-gnostičkim izvorima. Takav postupak nije, dakako, ništa novo. Martinis poštuje "tradiciju" avangarde od Duchampa, Maljeviča, Beuysa, Kleina, Kiefera do svih neomodernih konceptulanih umjetnika koji sinkretičku duhovnost postavljaju kao alternativu institucionalnim monoteističkim religijama Zapada. Ako se u metapolitici istine alternativno djelovanje zbiva u mikrozajednicama solidarnosti i interakcije s društveno izopćenim, slabim, poniženim i napuštenim, postajući dijelom herezijalnoga pokreta društvene subverzije sustava neoimperijalne globalizacije, onda je samorazumljivo da se i duhovnost iskona pronalazi "negdje drugdje". Neognosticizam nije posve protivan izlaganju tijela/tvari u prostoru-vremenu. Njegova je nakana ipak mnogo uzvišenija: pokazati da se proces ljudskoga iskupljenja od "iskonskoga grijeha" i od "neznanja" događa u ekstazama. Namjesto krugova kojima se od patnje tvari čovjek kao čovjek uzdiže do božanske biti vlastite čovječnosti, suvremeni se putnik, nomad, čergar neprestano nalazi na putu za neko žuđeno utopijsko mjesto. Na tom putu on više ništa ne vidi. Slike krajolika izmiču mu iz opažajnoga okružja, jer uvijek nešto čita, šalje SMS-poruke, sluša glazbu, brblja s drugim putnicima, zamišlja emocionalno potresen ili posve ugođen na užitak u pogledu na lice Drugoga. Sve njegove patnje univerzalne su patnje čovječanstva. Svijet kasnomoderne globalizacije je lokalno umreženi sustav bezbroj postaja na putu. Ta neurotična kinetika nužnosti i slobode odmora mora u sebi nositi podnošenje muke. Putnik stoga namjesto prirodnih slika krajolika hvata drukčije senzorno-perceptivne signale. Medijalni kaos informacija ima svoje granice. Dalibor Martinis to dobro zna. Zato su njegove maksime za demokratskoga putnika jednostavne poruke nalik new age aforistici nakon ukusnoga objeda u kineskome restoranu. Jedino je u tome moguće pronaći ironiziranje tekstualne poruke.
No, pravi je model utopijske igre nagovora na demokraciju ipak binaran. Jedno je pozitivno prisjećanje na elementarne demokratske vrijednosti – od solidarnosti, slobode, posebnih prava žena, radnika, hendikepiranih, nenasilja, aktivne reforme predstavničke demokracije, poštovanja različitosti svjetonazora, pravednosti – a drugo negativno manipuliranje demokratskim procesom vladanja. Binarni niz demokratskih vrlina ima negativni odbljesak u izopačenju vrlina. Martinisov tekstualni priručnik za prosvijetljenoga (metapolitičkoga) putnika istine ne bježi od realnosti suvremene političke prakse. Vladavina mediokriteta i nedostatak građanske hrabrosti, dapače građanskoga neposluha (civil disobedience) nepravednim zakonima politokratske manjine demon je realnosti svake demokratske iluzije. Zato je ovo istinski utopijski projekt. Na kraju puta ne iščekuje nas zbiljski sjaj božanske demokracije. U tome je Martinis svojevrstan neognostični agnostik. Jer demokracija nije tek ideja na zemlji opstojeće vladavine slobodnoga i umnoga naroda, nego i vjera, civilna religija iskupljenja. Ustavni patriotizam danas je jedini oblik realne privrženosti imaginarnim domovinama. To je posljednji zakutak patriotizma bez pada u zaslijepljenu mržnju spram drugih "domovina". Zavičaj je demokracije bezdomovinski, poput onog nomadskoga logora u pustinji, kako izriče drevna tibetanska legenda. Tko želi biti prosvijetljen, bit će. Na svakome je slobodna odluka da izabere vlastiti put. Martinis je izabrao put tihe i nenametljive prisutnosti bez tijela/znaka, dematerijalizirani događaj repolitizirane prakse umjetnika-u-zajednici. Njegovo obraćanje čovjeku kao čovjeku, naposljetku, iziskuje posljednji korak proboja kroz vizualno-semantičku mrežu banalne masovnomedijalne svakodnevice.
U-topiziranje zbilje nagovorom na demokraciju potrebuje posve refleksivnu umjetnost metapolitike istine. Kad se umjetnik vraća ljudskome dostojanstvu osobe nagovarajući ga da kao osoba preuzme odgovornost za zajednicu, takav konceptualni čin zahtijeva nešto najuzvišenije, što je Periklo u oproštajnome govoru mrtvim borcima za slobodu domovine, polisa, Atene, postavio kao jedino smisleni čin političara uopće: vlastitu žrtvu. Žrtvovna komunikacija nadilazi tragiku, jer ovo je post-tragično doba banalnih i apsurdnih smrti na putovanju kroz prostore-vremena globalne mučnine življenja. Druga utopijska oznaka Martinisove unutarnje komunikacije s Wendersom pronalazi se u samoj klaustrofobičnoj strukturi tih samotnih postaja na putu. U filmu Nebo nad Berlinom Anđeo silazi s neba i u tramvajima, podzemnoj željeznici razgovara s umornim putnicima/patnicima o ljubavi, smrti, prijateljstvu. Martinis ne preuzimlje na sebe funkciju vendersovskoga Anđela obraćanja čovjeku kao čovjeku. Odsutan i rastjelovljeni umjetnik subverzije političkoga uopće ne ostavlja putem poruka osobama identitet umjetnika-na-djelu. Jedino "djelo" i "događaj" ovog fascinantnoga projekta intimističke demokratske škole za drukčiji svijet jest tekst. To je projekt za pismene ljude. I premda je to u doba rasne diskriminacije u Americi šezdesetih godina bio posljednji razlog prosvjetiteljske misije boraca za ljudska prava – naime, opismenjavanje – danas se ne čini ništa manje aktualnim ta osnovna misao prosvjetiteljskoga odgoja. Znati čitati znakove na putu za demokraciju već je više od umjetničkoga čina. A što je drugo Dalibor Martinis kao Umjetnik htio reći, obraćajući se Tebi, osamljeni putniče, kao čovjek čovjeku?
Žarko Paić