Angelo Božac: Coming Out
Angelo Božac ima na svojoj listi tridesetak autorskih izložaba ne samo u rodnoj Hrvatskoj ili u Republici Češkoj, gdje danas živi, nego i u Njemačkoj, Japanu, Velikoj Britaniji, Austriji, Sloveniji, Srbiji, Rusiji ili Venezueli. Sudjelovao je na 275 skupnih izložaba i dobio oko 140 priznanja i nagrada, uključujući i nagrade Helmuta Newtona i nakladničke kuće Taschen. Objavljivao je u nizu istaknutih časopisa i radio za vodeće reklamne agencije, a trenutno je suradnik njujorške agencije Corbis SABA Press Photo i milanske agencije Grazia Neri. Bio je među prvim diplomandima katedre za fotografiju FAMU u Pragu, koji su primljeni na doktorski studij, i to ne samo zbog visoke razine svojih fotografija, nego i zbog širine pogleda na prošlost i sadašnjost svjetske fotografije.
Sve to nedvojbeno ulazi u hvalevrijednu bilancu dvaju desetljeća fotografske aktivnosti Angela Bošca. Još je međutim značajnija sama kvaliteta njegovoga bogatoga djela koje obuhvaća mnoštvo fotografija. Već je tijekom studija na Pedagoškom fakultetu u Rijeci fotografirao pejzaže i dokumentirao rad u brodogradilištu. Upravo je s tim fotografijama bio primljen na FAMU. Tamo se na različitim vježbama morao praktički upoznati sa svim područjima fotografije, a najveće je uspjehe postigao u portretu. Za razliku od svojih kolega koji su se posvetili prije svega socijalnim portretima, intimističkim autoportretima ili aranžiranim portretima u simboličkom smislu, Božac se ponajviše bavio nekonvencionalnim portretima različitih znamenitih čeških i jugoslavenskih redatelja, glumaca, glazbenika ili pisaca. Kao diplomski rad izradio je zbirku zahtjevno komponiranih i zanatski precizno obrađenih ateljerskih portreta pisaca iz PEN kluba, gdje nije pokazao samo istančan smisao za slikovnu kompoziciju s efektnim osvjetljenjem, nego i osjećaj za preciznu psihološku karakterizaciju. Njihovo je značenje bilo utoliko veće što ni suvremena češka ni hrvatska fotografija nisu znatnije obilježene inventivnim portretima slavnih ljudi.
Osim portretima Božac je paralelno intenzivnu pažnju posvećivao pejzažima i dokumentarnim snimcima, aktovima, reklamnim i modnim slikama te kazališnoj fotografiji. Kao vrhunac njegove sedmogodišnje suradnje sa Slovenskim narodnim kazalištem u Mariboru nastala je 1997. godine monumentalno koncipirana i sjajno grafički opremljena velika publikacija Pandur's Theater of Dreams, koja sadrži na desetke ekspresivnih snimaka koji dobro odražavaju režijsko, scenografsko i glumačko poimanje različitih inscenacija. Tijekom nekoliko posljednjih godina Božac radi i na ciklusu subjektivnih dokumenata o Pragu, u kojima prikazuje već izumiruću kafkijansku atmosferu češke metropole u slikama koje u aktualnoj realnosti otkrivaju neočekivane vizualne metafore i pomalo mističan svijet na granici sna i jave.
Na sadašnjoj se izložbi Angelo Božac predstavlja dvama dijelovima jednoga drugoga bogatoga ciklusa s pomalo zavodljivim nazivom Coming Out. U njemu od 1998. godine snima svijet praških travesti shows, svijet praških transvestita, transseksualaca i drag queens. Na jedan od praških travesti shows pozvala ga je svojedobno jedna znanica čiji je prijatelj tamo nastupao. Božac se do danas sjeća toga doživljaja: "Fantastično privlačan svijet, preobrazbe tih ljudi, njihova feminizacija, kad sam vidio njihov nastup na pozornici, sve me to fasciniralo. Ali to mi nije bilo dovoljno. Htio sam o sudionicima doznati više. Sprijateljio sam se s njima i počeo fotografirati iza kulisa, razgovarati s njima i slušati njihove doživljaje." Tema promjene spola – na pozornici ili u ateljeu – u svjetskoj fotografiji nije nikakva iznimka, pojavila se na primjer u djelima Claude Cahun, Pierrea Moliniera, Diane Arbus, Andersa Petersena, Andyja Warhola ili Nobuyoshija Arakija, a njome se od 70-ih godina sustavno bavila Nan Goldin koja je sama neko vrijeme živjela među transseksualcima i 1992. izdala knjigu The Other Side sa snimcima istoimenoga bostonskoga drag bara te slikama iz života njujorških i berlinskih transvestita i homoseksualnih prostituta u Manili i Bngkoku. Štoviše, i na FAMU se pojavilo nekoliko dokumentarnih zbirki iz travesti shows, koje su nakon baršunaste revolucije u Pragu primljene s izvanrednim zanimanjem – kao sastavni dio života slobodnoga svijeta, koji je raniji komunistički režim zabranjivao i nastojao diskreditirati.
Angelo Božac fotografirao je otprilike desetak raznih klubova s travesti shows ne samo kao gledatelj, nego prije svega kao čovjek kojemu su muškarci koji su nastupali u šarenim ženskim kostimima i perikama, namazani debelim slojevima make-upa, vjerovali, koji su ga prihvatili, povjeravali mu svoje životne priče, osjećaje i probleme i kojemu su dopustili da zaviri u njihov zatvoreni svijet, iza kulisa njihovih kazališta, klubova i barova. Činjenica da se pri tome koristio fotoaparatom leica sa osvijetljenim objektivima i fotografirao izuzetno osjetljivim filmom Kodak TMZ 3200 pomogla mu je da je mogao raditi bez blica i ostati gotovo neopažen među onima koji su se našli u vidnom polju njegova aparata. Zato se na njegovim snimcima pojavljuju i posve intimne scene, zato neke njegove fotografije stvaraju osjećaj da smo neposredni sudionici zbivanja. Među dokumentarnim snimcima Angela Bošca izmjenjuju se realističnije slike s ekspresivnijima na kojima se uspješno primjenjuje neizoštrenost kretnji, grubo zrno negativa ili dijagonalne kompozicije, što se nastavlja na formalna ostvarenja Williama Kleina, Louisa Faurera, Marija Giacomellija i ostalih tvoraca subjektivnoga dokumenta. Važnu ulogu često igraju kontrasti dvaju ili više motiva koji obuhvaćenu zbilju obogaćuju jednom novom dimenzijom.
Bošca previše ne zanimaju individualni nastupi plesača, glumaca i pjevača koji oponašaju Marilyn Monroe, Madonnu i druge zvijezde svjetskih scena. Daleko ga više zanima psihološka dimenzija promjene identiteta i spola. O tome kaže: "Plašljivi se muškarac iza kulisa u trenutku preobrazi u blistavu divu i ja sam siguran da je ta preobrazba intenzivnija u njegovoj svijesti nego vizualno. Snimam ponašanje i odnose 'novoga čovjeka'. Želim pokazati travesti život kao zatvoren svijet sa svim njegovim dramama, tugom i zlobom kao i s njegovim dobrim trenutcima." Ako su u vrijeme komunizma postojali muškarci koji su se oblačili u žensku odjeću i koje je veći dio izmanipuliranoga društva osuđivao i smatrao bolesnima, danas se oni koji rade u travesti shows često doživljavaju kao novi zabavljači u show businessu. Pri tome većina njih na ovaj način uistinu rješava probleme vlastitoga identiteta i glamurozni nastupi u ženskim kostimima za njih nisu samo način zarađivanja novca.
Uz neposredne žive slike s nastupa na sceni i iza kulisa sastavni dio izložbe Coming Out su i pomno aranžirani i savršeno osvijetljeni portreti glumaca, plesača i pjevača iz travesti shows. I na njima se izmjenjuju dva autorova pristupa: s jedne strane klasični statični portreti onih koji gledaju ravno u objektiv koji je prije svega usmjeren na izraze njihovih lica ili u slučaju manjih serija portreta istih osoba i na preobrazbe njihova izgleda pomoću različite odjeće, šminke i perika, a s druge strane dinamičnije aranžirani snimci na kojima portretirani zauzimaju poze koje su inspirirali razni slavni ljudi iz svijeta show businessa. I ovdje se očituje jak kontrast između blistave iluzije i zbilje, a motivi starenja i samoće zauzimaju daleko značajnije mjesto nego u dokumentarnim snimcima.
Zbirka Angela Bošca Coming Out u cjelini podsjeća na misiju slavnoga australskoga filma Priscilla, kraljica pustinje. Slično kao i on, otvoreno i za mnoge šokantno registrira život drag queens i transvestita koji su često izopćeni ne samo iz heteroseksualnoga nego i iz homoseksualnoga društva, premda su to vrlo često iznimno osjetljivi ljudi koji kao i ostali čeznu za srećom, ljubavlju i prijateljstvom. Fotografije Angela Bošca prije svega izražavaju razumijevanje drugačijega, toleranciju, poštovanje, ljudsku uzajamnost, potrebu za ljubavlju. A to sigurno nije malo.
Prof. PhDr. Vladimir Birgus
s češkog prevela Dubravka Sesar