Teorijsko slikarstvo Sonje Briski Uzelac
Sonja Briski Uzelac slikarica je koja je praksu slikanja zasnovala na teorijski promišljenim konceptualizacijama prikazivanja arhitektonskih prostora. Drugim riječima, Sonja Briski Uzelac je učena slikarica koja slikarstvo ne vidi kao 'polje' slobodnog izražavanja već kao polje sistematskog proučavanja modusa prikazivanja i konstruiranja 'ekranskih prizora' arhitektonskih prostora i njihovih perceptivno-semantičkih referenci. Ona povijesno koncipirane prizore rekonstruira (vodi ka pogledu) i dekonstruira (odlaže kroz pikturalno pismo) ukazujući na mogućnosti pozicioniranja, ali i problematiziranja sigurnih točaka percepcije. Znanje i percepcija su kod nje povezani dvostruko:
(i) kroz empirijsku nužnost čulnog (vizualnog) suočenja sa slikom i
(ii) kroz konceptualnu 'igru' (game) s kodovima različitog porijekla - od povijesnih,
preko idealnih do osobnih i tragovitih.
Ako se njezine slike promatraju kao efekti izvođenja sistema prikazivanja u konkretnom pikturalnom polju, tada se svaka njezina slika može definirati kao pikturalni tekst o arhitekturi i, preciznije, o konstruiranom i prikazanom perceptivnom polju identifikacija pogleda, a to znači i tijela. Pikturalni predmet je figurativvni tekst u kome se vidljivo i čitljivo vezuju jedno s drugim, mada se i konfrontiraju, mada se i izmještaju, mada se zavode. Kada radi sa serijama slika ili diptisima ili triptisima, ona gradi analogiju sintagmatskom nizanju pokazujući kako se pikturalne leksike ulančavaju sinkrono gradeći paradoksalni spoj 'prostornog' (dvodimenzionalnog strukturiranja forme) i 'tekstualnog' (linijsko ulančavanje slika u serije koje na osnovi primarnih razlika onoga što prethodi i onoga što slijedi grade smisao kako pojedinačnog komada tako i makro-teksta slikarstva). Čitirati njezinu sliku znači proći pogledom jednu pikturalnu skupinu i time definirati tekst koji se istovremeno odnosi prema drugim pikturalnim tekstovima iz povijesti slikarstva ali i prema povijesnim tekstovima kojima se centrira znanje o kompoziciji, perspektivi, koloritu, kao i o složenim simboličkim obećanjima. Njezine slike su slike za 'čitanje'. Čitati seriju njezinih slika znači ustanoviti redoslijed razlika ulančavanja vizualnih, tj. pikturalnih prizora u specifičnim kontekstima razumijevanja povijesnog identiteta prikazivanja. Slika se istovremeno vidi jednim pogledom i čita kroz više pogleda (čita pogledom koji prelazi površinu slike više puta), odnosno, pogled se kreće od slike do slike spajajući pojmove, riječ i pikturalne konfiguracije slike u virtualno tkanje teksta slikarstva.
Prikazivanje je značenjski i tehničko-medijski postupak stvaranja ili proizvođenja slike koje se odnosi na predmet, biće, situaciju ili događaj u svijetu. U strožem teorijskom smislu kaže se da slika prikazuje nešto ako je to nešto njegov referent (ono na što se djelo odnosi svojim izgledom i značenjima). Slika, bilo da je riješena kao aikonička ili ikonička kompozicija, uvijek je drugo tijelo u odnosu na tijelo pogleda i povijesno tijelo (figuru) motiva. Drugim riječima, Sonja Briski Uzelac ne slika iz znanja već izvodi znanje o povijesti umjetnosti i povijesti perceptivnih problema kroz svaku pojedinačnu sliku, koja postaje teorijski indeks našeg perceptivno-tjelesnog određenja prema prizoru koji je epistemološki bogat i epistemološki provokativan.
Prikazivanje prikazivanja (mimezis mimezisa) primjena je naddeterminacija ikoničkog (mimetičkog) prikazivanja na prikazivanje drugih umjetničkih djela ili artefakata kulture. Sonja Briski Uzelac u slikama koje prikazuju arhitektonske artefakte zasniva postupke prikazivanja prikazanog. Ona nije slikar arhitekture, ona je slikar ikoničkog prikazivanja ili ikoničkih naddeterminacija stilskog, arhetipskog i ikonografskog prikazivanja (kodiranja) povijesnih primjera razumijevanja arhitektonskih objekta, bilo da je riječ o slikama 's linijama' ili 's perspektivom'. Njezine slike su na izvjestan način bliske romanima Umberta Eca. Ona koristi povijest (povijesnu arhitekturu, slikarstvo koje prikazuje arhitektonske prizore) ne samo kao motiv ili temu već kao mehanizam proi¬zvodnje značenja, smisla i vrijednosti. Ona tematizira semiozu povijesnih recepcija gradeći 'kod' i 'fenomen' postpovijesnih slikarstva. Zato je njezino slikarstvo teorijsko, jer kroz pikturalno-perceptivne fenomene izaziva 'teoriju' da pokaže svoje moći zastupanja, projektiranja i davanja. Zapravo, tu se radi o direktnom suočenju čulnog i konceptualnog.
Miško Šuvaković